VONČINA, JOSIP

VONČINA, JOSIP, hrvatski jezikoslovac (Ravna Gora, 18. IX. 1932).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao narodni jezik i književnost te rus. jezik i književnost, a doktorirao 1965. disertacijom Jezik Antuna Kanižlića. Od 1960. do umirovljenja 1999. predavao je na Katedri za povijest hrvatskoga jezika i hrvatsku dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 1991. Objavio je djela Analize starih hrvatskih pisaca (1977), Jezičnopovijesne rasprave (1979), Jezična baština (1988), Korijeni Krležina Kerempuha (1991), Preporodni jezični temelji (1993), Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza (1999). Za tisak je priredio Ranjinin zbornik, izdanja djela Marka Marulića, Mavra Vetranovića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana, Pavla Vitezovića Rittera, Milutina Cihlara Nehajeva.

Prvi rad u kojem spominje M. Držića posvećen je jeziku M. Vetranovića (O jeziku Mavra Vetranovića, Croatica, 1970, 1), u kojem iznosi tvrdnju da je Držić od Vetranovića mogao naučiti »da je leksički izbor petrarkističkih pjesnika odviše siromašan te da valja u književnost odvažno unositi rječničko blago našeg jezika«. Jezičnim naslijeđem pozabavio se i u raspravi Scenski jezik Marina Držića i kazališna baština u Dubrovniku (1982), u kojem pokazuje da se Držić nadovezao na dramski rad Džore Držića, Vetranovića, tradiciju maskerata (Jeđupka) te Nikolu Nalješkovića, i to kad je riječ o jezičnim postupcima: opreka urbano – ruralno (dubrovačko – nedubrovačko) utjelovljena je ponajprije u jezičnoj karakterizaciji likova, pri čemu se iskorištavaju vrednote govora uže i šire grad. okolice i usmene književnosti (poslovice, izreke, folklorna frazeologija, eliptične rečenice, aloglotski elementi). U knjizi Jezična baština analizira tri Držićeva teksta: Novela od Stanca prijelaz je od ljubavne poezije »prema vjernoj jezičnoj slici« dubr. života; tehnikom kontrapunkta gradski se likovi (maskari i vile) jezično suprotstavljaju seoskom svijetu (Stanac), a kolokvijalni se ijekavizam sučeljuje s tradicionalnim, oko sred. XVI. st. za Dubrovnik već knjiškim ikavizmom. U govoru vila nalazi ijekavizme, a samo kad izgovaraju »čarobne« riječi gomilaju se ikavizmi. U lingvostilističkim komentarima Satirova prologa komedije Skup ističe da se štokavsko-ijekavsko obilježje Držićeva jezika izražava ijekavskom zamjenom jata u leksičkim morfemima, pogotovu gramatičkima, u pridjevskim riječima ili u prezentu. Uočava postojanje starih deklinacijskih osobina, obilje leksičkih romanizama te upozorava na Držićevu odluku da komediju utemelji na govornom jeziku Dubrovnika. Stoga u prologu odčitava »kritiku dotada vladajućeg ’pisnivačkoga’ stilskog repertoara«. Iako u Držićevim djelima postoje ikavizmi, ulomak iz Pometova monologa (II, 1) dosljedno je ijekavski, infinitivi su bez završnoga –i (akomodavat, bit, renjat), a tekst vrvi leksičkim romanizmima. Slaže se s tvrdnjom Milana Moguša (Jezični elementi Držićeva Dunda Maroja, 1968) da je dubr. jezik XVI. st. ijekavski. Unatoč dojmu da je svakodnevni govor u Držićevu opusu gotovo preslikan, zaključuje da su njegovi prozni tekstovi brižno organizirani te naglašava ulogu stilskih figura ponavljanja.