VLASTELA

VLASTELA. Počeci dubrovačkoga vlasteoskoga staleža sežu u kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdoblje.

Popis uglednih Epidaurana koji su se preselili u Raguzij naveden u spisu Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) nije potvrđen u drugim izvorima, no dokazi o kontinuitetu gradova i epidaurska tradicija pojedinih dubrovačkih vlasteoskih obitelji dopuštaju pretpostavku da su preživjele epidaurske obitelji činile jezgru prvotne elite, u koju su se poslije uklapale istaknute slav. obitelji doseljene iz zaleđa. Poznata je uloga Romana u prenošenju urbanoga kontinuiteta, ali još nema preciznoga odgovora na pitanje kakva je bila veza između starosjedilačkoga stanovništva i definiranja pojma građanstva i plemstva u začetku grada Dubrovnika. Uz epidaursko, dubr. vlastela pripisivala su si i rimsko, trojansko i salonitansko podrijetlo, budući da je povlašteni sloj društva mogao dobiti legitimnost jedino temeljem drevnoga ant. plemstva. Stvarno podrijetlo dubr. plemstva romansko je i slavensko. Kao i u ostalim gradovima u Dalmaciji, starosjedilačkim Romanima ili Romejima, podanicima Istočnoga Carstva, pridružili su se slav. došljaci. Među njima su se uzdigle neke obitelji, koje su postupno oblikovale povlaštenu elitu. Prodor slavenskih obitelji u krug plemstva može se pratiti već u ispravama iz XI. i XII. st., a u izvorima iz XIII. st., koji su brojniji i sigurniji, spominje se većina poslije poznatih rodova. U XIII. st. na istaknutim položajima bili su ugl. pripadnici starosjedilačkih rodova, a pridošli su se postupno uklapali. Budući da se nisu imale odakle obnavljati, romanske su obitelji postupno nestajale. Brojčana jakost Slavena dovela je do njihove prevage, ali je rom. tradicija i dalje ostala staleškim obilježjem plemstva. U taj su se kulturni krug prirodno uklopile i obitelji pristigle iz dalmatinskih gradova i Italije. Demografska osnovica na kojoj je izniklo dubr. plemstvo bila je vrlo široka, udio vlastele u odnosu na ostalo gradsko stanovništvo bio je daleko viši nego što je uobičajeno u drugim srednjovj. gradovima. Prema nekim procjenama, poč. XIV. st. postojalo je stotinjak, prema drugima i više od sto pedeset plemićkih rodova. Zbog strogih endogamnih pravila mnoge su obitelji izumirale. Brojčani maksimum vlastela su doživjela u XV. st., no tada su bila samo trideset tri vlasteoska roda.

Specchio (Državni arhiv u Dubrovniku)

Do Držićeva vremena preživjelo je dvadeset devet rodova: Babalio, Basilio, Benessa, Binciola, Bona, Bonda, Buchia, Bocignolo, Caboga, Cerva (Crieva), Crose, Ghetaldi, Georgio, Gondola, Gozze, Gradi, Luccari, Martinussio, Menze, Palmota, Pozza, Proculo, Prodanello, Ragnina, Resti, Saraca, Sorgo, Tudisio, Zamagna. Društv. uspon vlastele temeljio se na bogatstvu, a u manjoj mjeri i na sudjelovanju u službama te posebnim zaslugama za općinu. Trgovačko i pomorsko usmjerenje dubr. gospodarstva uvelike je utjecalo na strukturu grad. elite. Trg. inicijativa pružala je mogućnost brzoga društv. uspona i tako postala gosp. temeljem staleškoga izdvajanja. Uzdizanje vladajuće elite ponajprije trg. poslovima poštedjelo je Dubrovnik društv. razdora, kakvi su se javljali u gradovima u kojima je postojala velikoposjednička struktura. Vlastela su bez iznimke ulagala i u zemljišni posjed, ali on je za njih imao značenje statusnoga simbola. Dubrovački vlasteoski krug u XIV. i sljedećim stoljećima činile su trg. obitelji čiji je gosp. uspon uslijedio do 1300. ili neposredno nakon toga. Taj krug obitelji izdvojio se najprije zahvaljujući općinskim službama koje su postajale nasljednima u pojedinim rodovima. Povlašteni krug učvršćivao se i ženidbenom politikom. Tako izdvojeni plemići postupno su izvlašćivali pučku skupštinu i prebacivali nadležnosti na plemićka vijeća (Veliko vijeće, Vijeće umoljenih i Malo vijeće). Zatvaranjem Velikoga vijeća 1332. i formalno je onemogućen ulazak novih rodova i pojedinaca u plemstvo. Krug plemićkih rodova time je zatvoren na dugo vrijeme, sve do XVII. st., kad je u njega primljeno desetak novih obitelji. Zatvaranjem Vijeća uspostavljen je potpuni polit. monopol vlastele, a grad. komuna zamijenjena je aristokratskom republikom. Dubr. vlastela poznata su po najstrožoj endogamiji u Europi, koja je u konačnici dovela do izrazitoga demografskoga slabljenja patricijata. Još u XIII. st. ženidbene veze počele su se koncentrirati u krugu istaknutih obitelji i pripomogle su njegovu izdvajanju. Nepisano pravilo o takvoj ženidbi postalo je 1462. zakonom. Izvan vlastitoga kruga sklapali su brakove još jedino s mletačkim i dalm. plemićima i plemkinjama, koje su smatrali sebi srodnima. Kršenje zabrane međustaleških brakova značilo je gubitak plemićkoga položaja za potomstvo, a od 1462. i samoga prekršitelja. Shvaćanje o »kaljanju«, koje bi proizlazilo iz bračnih veza s pučankama, postalo je neupitnim dijelom vlasteoske staleške ideologije. U genealogiji obitelji Držić (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia), koju je sastavio Jeronim Vlahov Držić, kaže se da obitelj Držić potječe iz Kotora, gdje je pripadala vlasteoskom staležu te da su mnogi preci, nakon dolaska u Dubrovnik sred. XII. st., bili članovi Velikoga vijeća i Vijeća umoljenih, sve do 1348. kad je predak Marin Valijev Držić – unatoč zabrani – napustio grad za vrijeme kuge, zbog čega su »rečenom Marinu bili oduzeti položaji i pogodnosti u Republici jer se bio oglušio na navedeni proglas«. Ipak, rod Držića nije zbog toga izgubio plemićki status; naime, obitelj je postala pučanska u drugoj pol. XIV. st., kada više nije imala muških plemićkih potomaka, budući da je spomenuti Marin bio bez muške djece u braku, ali je imao nezakonitogasina Živka. U gotovo svim vlasteoskim rodovima postojali su pučanski odvjetci, no jedino je rod Držić u potpunosti izgubio plemićki status. Pojam vlastelinskoga statusa bio je neraskidivo povezan sa samom Republikom, njezinom autonomijom, »savršenim« polit. institucijama i osiguranjem vanjskopolit. stabilnosti. Ključni pojmovi oko kojih se oblikovao mit o vlasteli su sloboda, mir, drevno podrijetlo i građ. vrline definirane po uzoru na rimske republikanske vrline. Polit. monopol vlastele prihvaćali su i ostali članovi zajednice, odakle proizlazi karakteristični dubrovački društv. »sklad«, odn. izostanak borbi između pučana i plemića kakve su se događale u drugim dalm. gradovima i u Italiji. Ideologija Republike odredila je vlastelu kao skupinu ljudi koji su nositelji njezinih vrijednosti i koji zbog toga moraju imati povlaštenu poziciju u političkoj i društv. hijerarhiji. Dubr. vlastela zdušno su prionula uz Aristotelovu ideju da je jedino aristokracija dostojna zapreka anarhiji i tiraniji, jamstvo nezavisnosti te štit od dominacije stranih vladara ili uzurpacije pojedinih građana. To njihovo temeljno uvjerenje podupiralo je ekskluzivnu svijest elite i postalo instrumentom dominacije, posredovane simbolikom ceremonijala, obilježja grada i staleža te smišljenim lik. predodžbama. Sloga je i jednakost među plemstvom bila conditio sine qua non Republike. Te su vrijednosti promicane odgojem i zakonom. U Dubrovačkoj Republici nije bilo oligarhije. Vrhovni suverenitet Republike nosilo je Veliko vijeće, koje je okupljalo sve punoljetne muške plemiće. Strogi zakoni čuvali su raspodjelu vlasti među upravnim tijelima i službama Republike kako ne bi moglo doći do uspostave oligarhije rodova ili do principata. Brojnost i gospodarska moć nedvojbeno su činili rod društveno jačim, ali pojedincu rodovsko ime nije povećavalo ni smanjivalo mogućnost osvajanja visokih drž. funkcija. U XV. i XVI. st. svi su rodovi bili zastupljeni u službama razmjerno svojem udjelu u vijeću, što znači da su bili posve ravnopravni. Izbornost, velik broj službi i kratkoća mandata osiguravali su rotaciju velikog broja vlastele na funkcijama, dok su vakancije, ograničenje broja pripadnika pojedinih obitelji u službama i vijećima te stroge glasačke uredbe sprečavale koncentraciju moći u rukama pojedinaca i rodova. Vodeća pozicija vlastele nije nosila samo povlastice i zasluge nego i obveze pa je bilo nužno usaditi pojedincima osjećaj dužnosti i predanost općem dobru. Plemići su se morali odgajati i pripremati za vlast u skladu s idealnim građ. vrlinama. Domoljublje je postalo vrhunskim idealom vlasteoske etike, koji se ostvaruje samoprijegorom za opću dobrobit. Žrtvovanje vlastitih probitaka i želja u korist općega dobra smatralo se najvišom građ. vrlinom, koja se ponajprije vezuje uz vladajući sloj. Vlastela su prikazana kao dobri vladari, zakonodavci koji osiguravaju pravdu, graditelji i čuvari grada koji su u kriznim trenucima podnosili žrtve za njegov spas, a u miru se isticali primjernom odanošću. Predanost općem dobru i domoljublje zahtijevalo se od sviju, ali je u konačnici prisvojeno kao svojstvo nedjeljivo od plemićkoga podrijetla. Takav stav o plemstvu prihvaćali su i ostali društv. slojevi, zbog prednosti koje im je donosio život u bogatom i dobro uređenom gradu. Oprečnost između idealizirane predodžbe i stvarne slike vlasteoskoga života izazvala je već tijekom XV. st. kritike i otpor. Mit su posebno kritizirali stranci. Mnogi putnici spominju oholost dubr. vlastele i njihovo uvjerenje da nigdje na svijetu nema tako staroga plemstva kao što su oni. Isto je mišljenje formulirao Držić u pismu Cosimu I. Mediciju (»Jer, imamo lude upravljače koji misle da su mudri, nesposobni su, ne vrijede ništa, nemoćni su, a njihova se oholost više ne može podnositi«, 2. VII. 1566). Među samom vlastelom također su se pojavili znakovi protivljenja. Neki su se kompromisno osamljivali u znanstvenom i knjiž. radu, u đardinima svojih ljetnikovaca. Druge je osobna ambicija odvlačila u inozemstvo, a treći su se otvoreno suprotstavljali kalupima mišljenja i ponašanja što ih je nametao mit o vlastitom staležu. Potkraj XV. st., a osobito u XVI. st. počeli su slabjeti gosp. temelji povlaštenoga položaja vlastele. Mentalitet vlastele postupno se mijenjao, tako da se trgovačko, djelatno plemstvo prometnulo u plemstvo službi i povlastica. Zbog toga se produbljivao međustaleški jaz. Želeći se što jasnije odijeliti od pučana, plemići su pokazivali prijezir prema fizičkim poslovima i obrtu. U početku je trg. poduzetništvo bilo izuzeto iz toga, zahvaljujući jakoj trg. tradiciji i gosp. ovisnosti Republike o trgovini. U XV. st. još je uvijek najveći broj vlastele živio od trgovine, no javile su se i naznake novoga stava, ponajprije u trgovini na malo, a potom u kopnenoj trgovini, koja je već u drugoj pol. XV. st. bila u rukama dubr. pučana. Od XVI. st. nove tendencije zahvatile su i pomor. trgovinu. Promjena shvaćanja o prestižu i prihvaćanje humanističkih ideja, uz istodobno slabljenje balkanske i sredozemne trgovine, okrenula je veći broj plemića politici i duhovnim disciplinama. Temelj njihove egzistencije postao je zemljišni posjed i renta od kapitala uloženoga u strane banke, brodarstvo i trgovinu. Akumulacija bogatstva omogućavala je ulaganje u nekretnine, a nova, elitistička koncepcija plemstva poklopila se s trendom povratka zemlji u XVI. i osobito XVII. st. U društvu temeljenom na trgovini, okretanje zemljišnom posjedu na dugi rok značilo je siromašenje plemstva. Naime, na dubr. području nije bilo mogućnosti za nastanak veleposjeda, a sve veća oskudica kapitala ubrzavala je propast pojedinih obitelji. Nasuprot tomu, pučani su se bolje prilagodili novim gosp. okolnostima. Kako su se vlastela povlačila iz trgovine, njihove su pozicije preuzimali poduzetni pučani. U XV. st. već je bilo dosta jakih pučanskih obitelji, koje su se bavile trgovinom, kreditom i poduzetništvom. Vođeni poduzetničkim duhom, naglo su se uspinjali u uvjetima slobodnoga poslovanja i akumulirali kapital koji je nadmašivao vlasteoski. U XVI. st. najbogatiji i najjači poduzetnici u Dubrovniku bili su pučani, Držićevi mlađi suvremenici Miho Pracat i Vice Stjepović Skočibuha. Tu novu snagu bogatih pučana osjetio je i sam Držić pa je smatrao da bi ona trebala biti prisutna i u području polit. odlučivanja, što je formulirao u pismu Cosimu od 2. VII. 1566: »Dosle su imali vladu prema mletačkom uzoru, sad bi je trebalo sastaviti prema toskanskom. Puk i drugi ne bi nijednu stvar uživali više nego gospoda u Dvoru; jedan bi pukovnik u ime Vaše Preuzvišenosti upravljao gradskom posadom i čuvao slobodu puka, a vijeće bi se sastavilo na genovski način, što će reći da bi u polovicu vijeća ušli plemići a u drugu pučani, dok bi se jedna vrata tog vijeća otvorila i strancima«. U težnji za reformom aristokratske vlasti i uspostavom demokratskoga modela okrenuo se Firenci, smatrajući da je taj model ono što Dubrovniku treba i da je firentinska republika među mogućim silama u okruženju najprijateljskija prema njegovoj domovini. Smatrao je da Republika mora zauzeti energičniji stav prema Turcima i jasnije se staviti na stranu Zapada, kojem pripada. Želio je demokratsku vladavinu, odn. podjelu vlasti između vlastele i pučana, koji su već vodili glavnu riječ u gospodarstvu, a bili su politički obespravljeni. Na području duha plemići su djelovali zajedno s pučanima. U XV. i XVI. st. pjesnike i mislioce povezivalo je stvaralaštvo, neovisno o staleškoj pripadnosti. U XVI. st. oblikovala su se dva važna kruga oko Nikole Nalješkovića i Nikole Vitkova Gučetića: znanstvenici, filozofi i pjesnici Nikola Dimitrović, Mavro Vetranović, Miho Monaldi, Sabo Bobaljević, Dinko Ranjina, Klement Ranjina, Maroje Mažibradić, Dominko Zlatarić. Njihove su intelektualne veze izlazile iz Dubrovnika i širile se prema dalm. gradovima, Italiji i Korvinovu budimskom krugu. Ta je duhovna elita u ozračju ljepote ljetnikovaca stvorila osobit svjetonazor. Spajali su ih duhovni interesi, vera nobilitas, vrijednost koju daju znanje i stvaralaštvo. U ljetnikovcima i perivojima vladalo je plemstvo duha, a u gradu, u vijećnici, plemstvo naslijeđenih povlastica.