VLASI

VLASI. Dubrovčani su vlasima nazivali stanovnike hercegovačkog pojasa na granici s Dubrovačkom Republikom.

Najviše je arhivskih podataka o istočnoherc. vlasima na granici s Konavlima: upuštali su se u pljačkaške pohode po konavoskim selima i pašnjacima, otimali su žene, djevojke, mladiće i djecu, odvodili ih u roblje, a onda ih nudili njihovim obiteljima na otkup ili ih prodavali bogatim Osmanlijama. Na trgovačkim herc. putevima bili su gl. opasnost za trgovce, dovodili pristup Dubrovniku na loš glas i ugrožavali ugled dubrovačke trg. luke. Ako bi se pružila prilika, u pljačke i drumska razbojništva upuštali su se i zajedno s krađe željnim osman. podanicima islamske vjeroispovijesti. To pokazuje da se njihove akcije, imale one pridjev »hajdučke« ili ne, ne mogu nazvati organiziranim otporom protiv osman. osvajača i njegovih suradnika, u ovom slučaju Dubrovčana. Zabilježeno je da su se služili »kozarskim« (romanskim) jezikom. Svakodnevica konavoskih, ali i župskih i primorskih pograničnih sela sigurno je djelovala na formiranje profila lika vlaha u Republici, no Držić je, umjesto opasnih goropadnika, u svojima djelima vlahe jamačno oblikovao prema onima koji su se kretali gradom – čuvari i vodiči teglećih konja i karavana, sitni trgovci obrtnici, godišnice i djetići. Vlasi se pojavljuju u dramama Tirena (Vučeta, Obrad, Pribat, Ljubenko, Radmio, Radat, Miljenko, Stojna, Dragić), Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (Vukodlak, Kojak, Grubiša, Vlade), Novela od Stanca (Stanac), Grižula (Radoje, Dragić, Gruba, Miona, Staniša, Vukosava) i Arkulin (Vlah Kučivrat). Starija knjiž. historiografija Držićeve je vlahe povezivala sa sličnim likovima iz sienske rustikalne ekloge, u kojima su se ismijavale njihove fizičke osobine, navike, jezik ili običaji. Premda su neki od vlahâ oblikovani na konvencionalan način (primjerice, Ljubenko i Radmio iz Tirene preuzimaju ulogu tzv. »razumnih savjetnika«, koji odgovaraju Ljubmira od ljubavi prema Tireni), ili su odnosi među njima izrazito tipski (ljubav Dragića i Grube u Grižuli), ili su stavljeni u generički stereotipne situacije (Radatovo i Dragićevo izazivanje Kupida u Tireni, zbog čega ih on rani ljuvenom strijelom), ipak se Držićevi vlasi umnogome razlikuju od sličnih likova u sienskim dramama: oblikovani su realistički, govore živim jezikom, često prožetim sočnim vulgarizmima, a premda izazivaju smijeh, Držić ih ne podcjenjuje; naprotiv, poneki od njih – primjerice Staniša iz Grižule (III, 7) – iznose mudre misli ili kulturološki zanimljive činjenice iz onodobnoga dubr. života (Vlade o godišnicama u Pripovijesti, 1, s. 102–115; »protofeministički« Mionini nazori o ženama u Grižuli, IV, 4). Približavajući lik vlaha dubr. uvjetima, karakterizirajući ih na jezičnoj razini (poslovični izrazi, polisindetski rečenični nizovi, psovke, kratke folklorne pjesme), Držić je uvelike inovirao pastoralni žanr. O specifičnom načinu predstavljanja vlahâ – različitom od onoga u tal. farsama – prvi je iscrpno pisao Leo Košuta u radu Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961).