VINTA, FRANCESCO
VINTA, FRANCESCO, firentinski auditor (Volterra, 1506 – Firenca, 24. XII. 1570).
U pismu datiranom 2. VII. 1566. i upućenom Cosimu I. Mediciju, M. Držić piše: »Budući da ne bi trebalo kasniti ako se ima donijeti bilo koja odluka o ovoj mojoj molbi, i da zbog mnogih razloga takav pothvat valja obaviti ove zime do konca siječnja, molim Vas da mi neki odgovor date putem Vinte, kako bih se, odluči li se Vaša Preuzvišenost moju molbu prihvatiti, pravodobno mogao vratiti u one krajeve i pripremiti što bude potrebno«. Sudeći po tome posrednik između Držića i firentinskoga dvora bio je neki pripadnik ugledne obitelji Vinta (Vintha). Moglo se raditi o mladima Paolu (1536–1609) ili Belisariju (1542–1613), no najvjerojatnije je Držićev kontakt s vojvodom bio njihov otac Francesco, budući da u pismu od 27. VII. 1566. Držić Cosimu piše »kako je spomenuti gospodin Bartolomeo Concino rekao gospodinu Francescu Vinti neka ga posjetim«. Francesco Vinta, doktor prava, podrijetlom iz Volterre, bio je tipičan pripadnik nove Cosimove »činovničke aristokracije« obrazovanih provincijalaca koji su nagli društv. uspon ostvarili dugogodišnjom službom firentinskom vojvodi. Već 1540. spominje se u pratnji firentinskog izaslanika u Parizu, a potom je bio Cosimov izaslanik na tal. dvorove, u Bolognu, Par-mu, Mantovu i višegodišnji agent u Milanu. U Firencu je došao sred. 1550-ih i preuzeo važnu funkciju auditore delle riformagioni, koju je kontinuirano obavljao do smrti. Imenovao ga je osobno Cosimo; auditor je bio tajnik dvaju glavnih firentinskih vijeća koja su barem u načelu trebala potvrditi većinu Cosimovih odluka te stoga i posrednik između ostataka stare patricijske elite i nove centralizirane medičejske vlasti. Uz tu važnu ulogu Vinta se bavio i pitanjima unutar. politike vojvodstva, osobito onih pravno-administrativne prirode, obnašao je funkciju tajnika Pratica segreta, savjeta medičejskih ministara. Sva ta delikatna zaduženja pokazuju da je nedvojbeno bio jedan od povjerljivih Cosimovih ljudi te netko tko je imao izravan pristup do vojvode, što ga je zacijelo učinilo idealnim posrednikom za Držića, opsjednutog »tajnošću«. Sudeći po nekoliko sačuvanih lat. pjesama, upućenih ponajprije uglednim suvremenicima, Francesco se bavio i pjesništvom. Njegovi sinovi, osobito Belisario, također su ostvarili uspješne karijere u službi potonjih vojvoda.