VETRANOVIĆ, MAVRO (NIKOLA)

VETRANOVIĆ, MAVRO (NIKOLA), hrvatski pjesnik i dramatičar (Dubrovnik, 1482 – Dubrovnik, 15. I. 1576).

Sin Dominika i Tomazine Turčinović. Imao je tri mlađa brata: Mata, Jeronima i Jakova te sestre Barbaru i Katarinu. Kršteno ime Nikola dobio je po djedu, oženjenom Barbarom Kotrulj. Vetranović je bio Držićev rođak: Držićev pradjed po majci Ivan i Jakša Kotrulj (Barbarin otac, Mavrov pradjed) bili su braća. Obitelj Vetranovića talijanskoga je podrijetla: predak Pietro Vetrani došao je u Dubrovnik oko 1300. iz apulijske pokrajine Otranto, a prvi zabilježeni antunin Vetranović zvao se Dinko (druga pol. XIV. st. – prva pol. XV. st.). Vlajkijeva genealogija antunina kaže da su Vetranovići bili plemići, ali su – isto kao i Držići – izgubili povlastice jer su za vrijeme kuge 1348, unatoč zabrani, napustili grad. Mavro je završio humanističku školu u Dubrovniku. Dana 21. I. 1509. položio je zavjete u benediktinskom samostanu sv. Marije na Lokrumu, koji je tada pripadao talijanskoj monteccasinskoj kongregaciji. Proveo je nekoliko godina na Mljetu, gdje je sudjelovao u provedbi samostanske reforme, no budući da je 1517 – zajedno s Benediktom Zuzorićem – bez dopuštenja napustio Mljet i otišao u Italiju, vlada ga je osudila na trajno progonstvo iz Republike, ali je dobio oprost i 1522. vratio se na Lokrum. Na Mljet je ponovno otišao 1524, a kad je utemeljena Mljetska kongregacija (u koju su ušli i Sv. Jakov na Višnjici te Sv. Andrija) imenovan je njezinim starješinom, što je odbio, kao i odluku Senata da u listopadu 1528. zbog uređenja kongregacije putuje papi u Rim. Potom se povukao u samostan sv. Andrije, gdje je 1534. postao prior i bio jedini stanovnik otoka, zatim prešao u Sv. Jakov, a 1545. imenovan je upraviteljem Mljetske kongregacije. Pokopan je u Sv. Jakovu. Za života ništa nije tiskao, a sačuvan je samo dio tematski i žanrovski raznovrsna opusa: više od sto trideset pjesama, tri pastoralno-mitološke drame (Orfeo, Istorija od Dijane, Lovac i vila), pet prikazanja biblijske tematike (Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo, Suzana čista, Prikazanje od poroda Jezusova, Uskrsnutje Isukrstovo) te nezavršeni ep Pelegrin. Posvetilište Abramovo sačuvano je u pet verzija, a najkraća je prvi put tiskana 1616. pod naslovom Verši od Abrama u Nauku krstjanskom Matije Divkovića. Devetnaestostoljetna knjiž. historiografija miješala je Držićeva i Vetranovićeva djela: 1853. Hekubu su Vjekoslav Bubukić i Ivan Mažuranić objavili pod Vetranovićevim imenom, 1872. objavljena je u drugom svesku četvrte knjige edicije Stari pisci hrvatski među Vetranovićevim djelima, a Vetranovićeve drame Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo Franjo Petračić 1875. uvrstio je među Držićeva djela u sedmu knjigu Akademijine edicije. Da je Hekuba Držićeva utvrdio je Petar Kolendić: 1904. dobio je rukopis u kojem se, među ostalim, nalazila i Vetranovićeva pjesma Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, u kojoj se spominje Hekuba, o čemu je 1905. izvijestio u časopisu Srđ (Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića). Kolendić je 1908. obranio disertaciju Pjesme Marina Držića i Mavra Vetranovića: rješenje pitanja autorstva njihovih pjesama (Marin Drzics und Mavro Vetranovic’s Gedichte: Lösung der Autorschaftsfrage betreffend die Gedichte beider Dichter), a poglavlje o Držićevu autorstvu Hekube objavio je u radu Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube« (1909). Poslije je svoj dokaz potvrdio i rukopisom iz XVI. st. koji mu je 1933. ustupila šibenska nastavnica Zorka Skočić. Držić i Vetranović održavali su zacijelo intenzivnije veze nošto to potvrđuju oskudni zapisi. Osim strica Džore Držića i Šiška Menčetića, Vetranović je jedini pjesnik kojega je Držić spomenuo u prvom prologu Tirene: »Mnozi su, Obrade! Među ine jes jedan / remeta svet sade na školju bogom dan, / pričiste tej vile od voda studenih / koga su obljubile vrh mlâdāc svih inih. / Na školju tuj stoje anđeoski u vas glas / pripieva i poje Višnjega slavu i čâs, / u kom se veseli, liposti koga i moć / svakčas već znat želi za već ga slavit moć. / Kad pjesni ljuvene taj spieva kraj mora, / zamuknu sirene i vile od gora; / a ribe, ke more široko plivaju, / i zviri od gore sve ga uzslušaju« (s. 153–164). Nakon što su ga optužili za plagijat Tirene, Držić se branio u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, ističući da klevete Vetranović nikad ne bi potvrdio: »A zli se dresele, kako sve kim vlada / nenavis; tim vele: ‘Toj nî čâs od Grada, / i ako ‘e, nî sada pjesnivac neg jedan / zemaljska ki sklada i rajska u pjesan, / od Boga ki bi dan ovojzi državi / za ures prislavan kim da se proslavi. / U pjesan taj stavi sve Držić što poje!’ / Toj Čavčić ne pravi, istina ni to je. / Vridne časti svoje dosta je Čavčiću, / bolji dio od koje zač će dat Držiću?! (…) Čavčića nu pita’ što će rit na ovoj, – / ‘Časti se svak čîtâ svojome’, riet će toj« (s. 30–38, 43–44). Vetranović je odgovorio sastavkom Pjesanca Marinu Držiću u pomoć, u kojem u sto trideset dva osmerca brani Držića, obraćajući se »plemenitim« Dubrovčanima »ki pojete rajske pjesni«, aludirajući da su potvori došli iz redova pjesnika. Upravo na temelju Vetranovićeve pjesme zna se da je afera izbila zbog Tirene, koju ne navodi imenom, no spominje »razgovor od pastira« (Vučeta i Obrad u prologu), zaljubljenoga starca (Radat), njegova sina koji se suprotstavio djetetu »ko imaše zlata krila« (Kupido), ali se i sam zaljubio (Dragić), a navodi i da je predstava izvedena »prid polačom« (Knežev dvor). Milan Rešetar je nagađao da je Vetranović i Pjesancu u pomoć poetam napisao kako bi podupro Držića u nastojanju da svoja djela piše u prozi, no za takvu tvrdnju nema sigurnih dokaza (Djela Marina Držića, 1930). Držić, Vetranović i Sabo Nikolinov Menčetić bili su u prisnoj prijateljskoj vezi: Držić se Sabu pojadao zbog optužbi o plagijatu; Sabo se kao svjedok potpisao na oporuku Držićeve majke Anule, sastavljenu 27. IV. 1552; Vetranović je ispjevao nadgrobnicu u smrt Sabove supruge Đive (U priminutje gospođe Đive, druževnice gospodina Saba Menčetića, vlastelina dubrovačkoga, M.D.LX). Na vijest o Držićevoj smrti Vetranović je napisao dvije nadgrobnice: dulju Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba i kraću Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina. U prvoj spominje »ljuvene pjesance«, Tirenu i Hekubu, navodi instrumente koje je Držić svirao, apostrofira ga po nadimku Vidra, kaže da je umro u Mlecima, a sastavak je prožet emfatičnim sintagmama poput »Držiću dragi moj«, »srčani druže moj«. U liku Remete u Tireni neki su vidjeli Vetranovića, a u Remetinu monologu prerađene stihove iz njegove Pjesance druge mladosti (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). (→ NADGROBNICA; PLAGIJAT)