TRISSINO, GIAN GIORGIO
TRISSINO, GIAN GIORGIO, talijanski pjesnik, tragediograf, jezikoslovac i filozof (Vicenza, 8. VII. 1478 – Rim, 8. XII. 1550).
Gian Giorgio Trissino, La Sofonisba, Vicenza, 1585.
Podrijetlom iz plemićke obitelji. U Milanu je studirao klas. jezike, a u Ferrari filozofiju. Zarana je otkrio interes za arhitekturu, zbog čega je počeo prijateljevati s Andreom Palladijem. Zbog temperamenta i nekih polit. razmirica bio je protjeran iz rodnoga grada pa je nakon putovanja Njemačkom, Lombardijom i Italijom umro u Rimu, u kojem je inače obavljao različite diplomatske misije za ondašnje pape. Bio je blizak i s Karlom V., koji ga je imenovao knezom. U knjiž. stvaralaštvu pridržavao se aristotelovskih normativnopoetičkih konvencija, koje je razmatrao u jednom segmentu šestodijelne Poetike (Poetica, 1562), sistematizacije knjiž. žanrova i njihovih stilsko-retoričkih koncepcija. Trissino je ostao zapamćen kao autor prve prave aristotelovske tragedije, sastavljene prema klas. nauku o pjesničkom umijeću (Sofonisba, 1524). Dramaturški je obrazac Sofonisbe ubrzo postao normativan za većinu tal. tragediografa, pa je tragedija ubrzo prevedena i na strane jezike, primjerice na francuski, odn. uprizorena na inoz. scenama. Poznati su i njegovi Pučki stihovi (Rime volgari, 1529), zanimljivi zbog metričkih eksperimenata, kao i podulja poema o bizantsko-ostrogotskom ratovanju Italija oslobođena od Gota (La Italia liberata da Gotthi, 1547). Napisao je i pjesnički sastav Posve slični (I simillimi, 1548), nadahnut Plautovom komedijom Menehmi (Menaechmi). Od njegovih retoričko-gramatičkih djela, ugl. u duhu jezičnih reformi Dantea Alighierija, ali s podosta vlastitih grafijskih i ortografijskih rješenja, izdvaja se Epistola o novopridodanim pismenima u talijanskom jeziku (Epistola de le lettere nuovamente aggiunte ne la lingua italiana, 1524) te dijalog Kaštelan (Il castellano, 1529).
Trissinova su djela, osobito njegova Sofonisba, zacijelo bila poznata i dubr. književnicima, možda i M. Držiću, o čemu u raspravi Poetika Marina Držića (1963) govori Miroslav Pantić, koji smatra da je Držić mogao čitati i Trissinovu Poetiku. Međutim, o aristotelovskim tragovima u Držićevu dramskom opusu može se samo nagađati jer su uzori izvorišta njegove dramaturgije raznovrsni, teško uhvatljivi u bilo kojem obliku povijesnopoetičke analize.
