TRIPČETA
TRIPČETA, lik u komediji Dundo Maroje.
Srdačan, dobroćudan i prema potrebi ratoboran Kotoranin. Ime je dobio po sv. Tripunu, kotorskom svecu zaštitniku, a kojega – uz Blaženicu od Kotora, dakle, sv. Ozanu – često zaziva. Pojavljuje se prvi put u prvom prizoru prvoga čina, a zatim i u I, 3, 6, 8; II, 8; III, 10, 11; V, 5. Pomaže Dundu Maroju da se snađe u Rimu, dajući mu savjete (»Ne djeci u ruke dinare! Dinar u mladu djetetu bijesni kao zli duh, da znaš, u inspiritanu čovjeku«, I, 1), otkriva da mu sin pendža dukate, pokazuje mu gdje stanuje Marova namuroza i savjetuje ga u koju oštariju treba ući (Ludos) kako bi najbolje promotrio situaciju. Odlikuju ga sklonost k dobrohotnom komuniciranju s bližnjima, pa i sam, ciljajući na Dundovu škrtost, kaže kako je napojio vječno gladna i žedna Bokčila (»onomu njegovu čovjeku siromahu dah se napit, – carità!«, II, 8). Po Franu Čali »Tripčeta se među Držićevim likovima razlikuje po tome što je njegov autor svjestan da nizanje slika, poslovica i citata tog čudnog i složenog junaka nije odmah razumljivo, dapače da je namjerno zamućeno, do te mjere da svoj monolog u desetom prizoru trećega čina završava značajnom izjavom s kojom se zagonetno obraća gledatelju« (Marin Držić: Djela, 1979): »Intendami, fraello, se poi, chè mi intendo molto ben mi« (»Razumi me, brate, ako možeš, jer ja sebe vrlo dobro razumijem«), a riječ je o parafrazi stiha iz CV. kancone (»Intendami chi può, ché m’intend’io« – »Tko može neka shvati, jer ja sebe razumijem«) Francesca Petrarce, u kojoj se implicitno kritizira Rimska kurija. Rabi biblijske misli, služi se i talijanštinom i latinštinom, ostavljajući dojam školovana čovjeka. Sam kaže: »son stato a scola, non parlo miga a caso« (»pohađao sam školu, ne govorim samo onako«, III, 10), a Petrunjeli, kojoj udvara, »para meštar od skule, govori da se sam razumije« (III, 10). Važan je njegov monolog u desetom prizoru trećega čina u kojem govori o nepromjenjivosti ljudske prirode, iznoseći pesimističku sliku o čovjeku (»čovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika’ š njim, da te otruje«), uspoređujući ga sa životinjama: »jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni«, što odgovara antitezi iznesenoj u prologu Dugoga Nosa o ljudima nahvao i ljudima nazbilj.
