TOMASOVIĆ, MIRKO
TOMASOVIĆ, MIRKO, hrvatski književni povjesničar i prevoditelj (Split, 6. XI. 1938).
Francuski jezik i književnost te komparativnu književnost diplomirao 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1979. radom Mihovil Kombol – književni povjesnik i prevodilac. Predavao je na sinjskoj gimnaziji (1963–68), potom na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta do umirovljenja 1999. Znanstv. rad usmjerio je na pov. mijene u hrv. književnosti (Slike iz povijesti hrvatske književnosti, 1994; Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti, 2008), na hrv. književnost humanizma i renesanse (Analize i procjene, 1985; Poeti i začinjavci, 1991), a životna tema mu je Marko Marulić (Marko Marulić Marul, 1989; Sedam godina s Marulom, 1996; Nove godine s Marulom, 2000). Bavio se hrvatskom galantnom lirikom u rasponu od prvih naraštaja hrv. petrarkista, preko romantičara, do pjesnika razdoblja moderne (Petar Preradović: Poezija, 1994; Pjesnici hrvatskog romantizma, I–II, 1995; August Šenoa: izabrane pjesme, 1997; Milan Begović: Kupidon s kravatom, 2001; Vila Lovorka, 2004), komparativnim problemima (Komparatistički zapisi, 1975; Tradicija i kontekst, 1988) te traduktološkim aspektima hrv. prepjeva s romanskih jezika (O hrvatskoj književnosti i romanskoj tradiciji, 1978; Traduktološke rasprave, 1996). Važni su njegovi prepjevi lirskoga, epskoga i dramskoga pjesništva s francuskoga, talijanskoga, španjolskoga i port. jezika. Autor je nekoliko antologija: Torquato Tasso: Ljuvene rane/La Piaghe d’amore, 1995; Antologija francuskoga pjesništva, sa Zvonimirom Mrkonjićem, 1998; Antologija pjesništva francuskog romantizma, 1998; Marko Marulić: antologija, 2000).
Ugl. je pisao prikaze knjiga o M. Držiću. U prikazu Držić i Hektorović u novome svjetlu (1969) osvrnuo se na knjigu Frana Čale O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim (1968), ističući raščlambu Pometova lika i analizu Hekube. U osvrtu Smotra držićologije (1970) prikazao je Zbornik radova o Marinu Držiću iz 1969. U radu Tri knjige o Držiću – uvrštenom u knjigu Analize i procjene – razmatra monografiju Komički teatar Marina Držića (1968) Franje Švelca, Zbornik radova o Marinu Držiću te knjigu Marin Držić (1971) F. Čale. U studiji Hrvatska petrarkistička tradicija i Marin Držić (1990) ljubavne pjesme povezao je s tradicijom hrv. petrarkizma, pokazavši da su pojedini sastavci neka vrsta montaže Petrarcinih formula, a u većini je usvojen i galantni instrumentarij (petrarkistički klišeji, akrostisi, apostrofiranje ideala kalokagatijeitd.) Džore Držića i Šiška Menčetića.
