TISKARSTVO

TISKARSTVO. Potkraj XV. i na poč. XVI. st. europska intelektualna elita bila je svjesna monumentalnosti otkrića Johanna Gutenberga.

Tiskarska radionica potkraj XVI. st.

Tehnologija koju je Enea Silvio Piccolomini (budući papa Pio II.) sred. XV. st. nazvao tek »novim načinom pisanja«, Martinu Lutheru bila je »neupitno Božji dar, najveći Božji dar«. Već tada se vjerovalo, unatoč golemu postotku nepismenosti, da će tisak i običnim ljudima omogućiti »spoznaju fontane silne mudrosti (…) koja je dugo bila zaključana«. Tiskarstvo je intelektualcima toga razdoblja postalo »sveto umijeće« (pridjev »božansko« prvi je put upotrijebljen u kolofonu Catholicona tiskanog 1460. u Mainzu), kojem su ispjevani mnogi hvalospjevi, iako je papa Inocent VIII. bulom Inter multiplices već 1487. upozorio na sve učestalije zloporabe »crne umjetnosti«. Tijekom prvih pola stoljeća tiska ručnom prešom i pomičnim slovima oblikovan je novi svijet nakladništva i knjižarstva. Eur. kultura obogaćena je novim komunikacijskim medijima (letak, plakat, pamflet, knjiga), koji su brzo proizvođeni i raspačavani. Čitateljstvo je postajalo sve heterogenije, broj čitatelja se povećavao. Ideje, otkrića, reforme i hereze stekle su stabilan i prodoran medij. Dubina ondašnjih promjena zrcali se i u današnjem poimanju Gutenbergova izuma. »Gutenbergova revolucija«, »druga komunikacijska revolucija« (izum pisma i usavršenje alfabeta značajke su prve), »prva čitateljska revolucija« primjeri su nazivlja kojima obiluje literatura. Najočitija inovacija odnosi se na proizvodnju knjige. Tiskare su potisnule skriptorije (iako je rukopisna knjiga proizvođena i dalje), pri čemu je sustav proizvodnje unikatne knjige za jednoga kupca ugl. zamijenjen sustavom masovne proizvodnje. Istodobnim tiskanjem više araka skraćeno je vrijeme potrebno za proizvodnju pojedinačnog primjerka, a time je smanjena i cijena knjige. U usporedbi s razdobljem rukopisne knjige, moglo se proizvesti više primjeraka jednog djela pa su porasle naklade, a ušteda vremena i uloženih sredstava omogućila je tiskanje velikog broja različitih djela. Ipak, razdoblje inkunabula nije u svemu bilo revolucionarno. Grafičko oblikovanje teksta nije se mijenjalo. Brojne inkunabule, posebice one iz prvog desetljeća tiska, oponašale su rukopisne knjige. Nisu imale naslovnice, nakladnik ili tiskar još nisu postali relevantni subjekti, a često tek djelomične podatke o njima krije kolofon. Tekst je prelomljen u dva stupca, margine i razmak među stupcima široki su, kao da čitatelja i dalje pozivaju na upisivanje glosa. Česte su praznine koje tiskari ostavljaju za ručno iscrtavanje inicijala, a stranice se ilustriraju rukom. Tehnologija je mogla drukčije, no na tržištu XV. st. bila su tražena divot-izdanja. Iako su tiskari rabili »novi način pisanja«, kupci su, barem još nekoliko desetljeća, željeli darovite iluminatore i vješte bibliopege. Naposljetku, kao i tijekom sr. vijeka, najlukrativniji posao bilo je objavljivanje pravne i teološke literature te zadovoljavanje potreba sveučilišta.

Christophe Plantin, Biblia sacra, Antwerpen, 1569–73.

U prvih pola stoljeća tiskarstva i dalje su se morali poštovati ukusi i potrebe knjiškoga tržišta stvaranoga barem tri prethodna stoljeća. Na poč. XVI. st. Aldo Manuzio, jedan od najvećih nakladnika i tiskara uopće, u Veneciji je iz temelja promijenio odnos prema knjizi. God. 1501. objavio je Vergilijeva, Horacijeva i Petrarcina djela – prve aldine u osminskom formatu, tiskane slavnim kurzivom Francesca Griffa, koji je omogućio zgušnjavanje teksta bez štete za čitljivost. Gutenbergova preša omogućila je revoluciju nakladnika i tiskara, a format i tipografija Aldovih knjiga pokrenuli su revoluciju čitatelja. Knjiga je postala manja, lakša i prenosivija, pa je Erazmo Roterdamski slavio Alda kao graditelja »knjižnice bez zidova«. Aldinama se jednostavnije baratalo, mogle su se držati u jednoj ruci, nositi kamogod. Niccolò Machiavelli pisao je 1513. prijatelju kako prijepodneva provodi pokraj potoka čitajući pjesnike (u osminskom formatu), a večeri u studiju proučavajući »antikne muževe« (folio izdanja). Prijepodneva su služila razonodi i čitanju »Dantea, Petrarce ili nekog slabijeg pjesnika«, večeri su bile posvećene studijskom, znanstveničkom čitanju. Čitateljske navike postajale su sve različitije pa Machiavelli svjedoči o čitanju na dva različita načina, iz različitih pobuda i s različitom namjerom. Knjiga je tek na poč. XVI. st. postala uporabnim predmetom u punom smislu riječi, dijelom zahvaljujući razvoju tiskarske tehnologije, a dijelom zahvaljujući potrebama i očekivanjima čitatelja iz razdoblja zreloga renesansnoga humanizma. Tek tada su nakladnici i tiskari afirmirali knjigu kao neovisan medij. O njihovoj samosvijesti svjedoče promjene na naslovnoj stranici, koja postaje stalnim sastavnim dijelom knjige. Imena tiskara i njihovi prepoznatljivi znaci nadopunjeni krilaticama, poput Aldovih sidra i dupina (Festina lente), stabla masline (Noli altum sapere) Roberta Estiennea, zlatnoga kompasa (Labore et constancia) Christophea Plantina, ili golubice među dvjema zmijama (Mt, 10, 16: »Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi«) Johanna Frobena, zauzimaju bar trećinu naslovnice i naglašavaju majstorov doprinos nastanku knjige: autor stvara tekst, no oblikovanje teksta, tj. oblikovanje medija, djelo je tiskara. Odmak od prethodnog razdoblja vidljiv je u promjenama i inovacijama usmjerenima bržoj i jeftinijoj proizvodnji koje u oblikovanje knjige unose »tiskari humanisti«. Napušten je dvobojni tisak (crnom i crvenom bojom), koji je zahtijevao dvostruko otiskivanje arka, osim u liturgijskim knjigama, gdje su crvenom bojom i dalje tiskane upute svećenicima što trebaju činiti tijekom obreda. Rukom rađene minijature zamijenjene su drvorezima. Novi standard grafičkog oblikovanja težio je zbijanju redaka, smanjivanju proreda i sužavanju margina. Humanistička tipografija, afirmirana u Jensonovim, Manuzijevim i Giuntijevim tiskovinama postala je standardom. Sve veća ponuda različite literature, od uobičajenih teoloških i pravnih djela do izdanja suvremenih tal. pjesnika i humanističkih kompilacija, pomogla je standardiziranju formata, pri čemu su manji formati (octavo, duodecimo, sextodecimo) postali sve češći. Promjene u nakladništvu potaknule su i drukčiji pristup tržištu. Izravna prodaja više nije mogla pokriti tržišne zahtjeve, ni zadovoljiti tiskare i nakladnike koji su prodajom željeli nadići gradske i regionalne okvire. Rješenje je nađeno u prvim tiskarskim katalozima, koji su nudili kratke informacije o knjizi: prezime autora, često skraćeni naslov, format, broj stranica te cijenu. Tijekom XVI. st. razdvajaju se i specijaliziraju različite djelatnosti nakladništva i knjižarstva. Budući da su osamostaljeni knjižari ovisili o informacijama o novoobjavljenim naslovima, a nakladnici su ih s tim naslovima morali upoznati, kao logično rješenje nametnulo se iznalaženje jedinstvenih stjecišta svih zainteresiranih profesionalaca. Sajmovi knjiga u Frankfurtu i Leipzigu afirmirali su se kao takva stjecišta upravo u XVI. st. Razdvajanje nakladništva i knjižarstva bilo je dio općeg trenda specijalizacije različitih djelatnosti »crne umjetnosti«. Prvi su tiskari morali znati sve, od lijevanja slova do prodaje knjiga. Gutenberg je, primjerice, oblikovao i izradio slova od legure koju je sam otkrio, proizveo je tintu zadovoljavajuće kvalitete, riješio sve tehn. detalje oko procesa tiskanja, dizajnirao Bibliju u četrdeset dva retka (jer je toliko redaka osiguralo idealan omjer teksta i margina), osigurao sredstva za tiskanje i obučio pomoćne radnike, naposljetku, promovirao otisnute arke na ondašnjem trg. sajmu u Frankfurtu. Već potkraj XV. st. tiskarstvo je postalo golemom industrijom, koja je podrazumijevala podjelu poslova i nužnu specijalizaciju. S profesionalnim slovorezačima, proizvođačima papira i tinte, izdavačima, slagarima, korektorima, radnicima na preši, drvorescima i bakrorescima, knjigovežama, knjižarima i putujućim trgovcima na poč. XVI. st. dovršeno je oblikovanje europskoga knjiškog svijeta. Tiskarstvo se time pripremilo za dva najveća izazova XVI. st., u kojima su tiskani mediji imali golemu ulogu: razdoblja protestantske reformacije i kat. obnove. Jedinstveno je mišljenje kako Lutherove reformacije bez tiska ne bi bilo ili bi, prema opreznijim prosudbama, ona bila bitno drukčija. Već je 1526. Lutherov sljedbenik iz Avignona, François Lambert, napisao da je Bog ljudima dao tiskarsku prešu kako bi se njome širila reformacija. Njegov se zaključak mogao temeljiti na tzv. Ratu pamfletima (1520–23), tijekom kojega su se Lutherove ideje, zahvaljujući tisućama tiskanih letaka, dotad neviđenom brzinom širile Europom. Tisak je tada vjerojatno prvi put upotrijebljen u promidžbene svrhe (s povijesne bi se distance moglo reći da je sljedeća promidžba s pomoću letaka, ona protuosmanska, bila manje uspješna). Identičan je uspjeh doživio i Lutherov prijevod Biblije. Od njezina prvotiska 1530. pa do 1546. objavljeno je čak četiristo cjelovitih ili djelomičnih pretisaka. Uvođenjem narodnoga, govornoga jezika u bogoslužje reformatori su ga uveli i u svijet tiskarstva. Zanimljiv je i rječit Lutherov komentar napisan tijekom prevođenja Biblije: »Prolijevam krv i vodu dajući proroke na narodnom jeziku. (…) Kako li je teško prisiliti židovske pisce da progovore njemački. (…) Kao kad bi slavuj izgubio svoj slatki pjev i bio primoran oponašati kukavicu i njezine monotone note«. Katolička je crkva stajalište prema tisku definirala na Tridentskom koncilu (1545–63). Mogućnosti tiska iskorištene su za reviziju i ujednačavanje Brevijara i Misala – svi budući tiskani brevijari i misali trebali su biti identični. Utemeljena je prva poluslužbena vatikanska tiskara (Stamperia del Popolo Romano, 1561) kojom je upravljao Paolo Manuzio, no budući da je opseg posla nadmašivao njezine kapacitete, odabranim su tiskarima dodjeljivane povlastice za tiskanje navedenih djela. S druge strane, na Tridentu je i tiskarima i čitateljima nametnut niz zabrana i ograničenja. Na četvrtoj saborskoj sjednici odlučeno je da ni jedna knjiga o »pitanjima vjere« ne smije biti tiskana ako nije provjerena i odobrena. Dobiveno pismeno odobrenje moralo je biti otisnuto na početku knjige. Nadzor nad čitateljem uspostavljen je objavljivanjem Indeksa zabranjenih knjiga (Indeks pape Pavla IV., 1559; Tridentski indeks, 1564; Indeks pape Klementa VIII., 1596), prema kojem je kažnjivo bilo posjedovanje knjige (budući da je čitanje, ako čitatelj nije bio uhvaćen »na djelu«, bilo praktički nedokazivo). Naposljetku, 1564. čitanje Biblije na nar. jeziku bilo je dopušteno samo učenim i pobožnim ljudima koji su za to imali pismeno dopuštenje biskupa, a u optjecaju su ostali njezini dijelovi ugl. ugrađeni u propovijedi, poput evanđelja i poslanica (tek je 1757. papa Benedikt XIV. dopustio upotrebu Biblije na nar. jezicima). Reformacija i kat. obnova presudno su utjecale na razvoj eur. tiskarstva u XVI. st., umnogome mijenjajući smjer kojim su ga uputili »tiskari humanisti«. Vezivanje uz neku od eur. denominacija tiskarima je osiguravalo uspješno poslovanje. Izdizanje pojedinih eur. nakladnika u izravnoj je vezi s njihovim angažmanom na objavljivanju vjerskih knjiga. Izdavanjem Lutherovih djela takvu je praksu počeo tiskar Melchior Lotter iz Wittenberga. Obitelji Giunti u Veneciji i Plantin u Antwerpenu stekle su bogatstvo zahvaljujući povlasticama koje im je Katolička crkva dodjeljivala za tiskanje vjerskih knjiga. Odabir nije bio slučajan. Giuntiji su uspješno poslovali još od XV. st., a otac obitelji Plantin, Christophe, vjerojatno je najistaknutiji eur. tiskar druge pol. XVI. st., možda i jedini koji je mogao objaviti osmerosveščanu Bibliju (Biblia sacra, 1569–73) i Orteliusove atlase. Bilo bi pogrešno tvrditi da je jedino vjerska knjiga tiskarima XVI. st. jamčila uspjeh. Rječnici i divot-izdanja uzdignuli su obitelji Estienne iz Pariza, J. Froben je u Baselu ugl. tiskao grč. pisce, a mletački Gioliti de’ Ferrari slavu su stekli objavljujući tal.autore. Širenjem tiska, a nikad prije u eur. povijesti ni jedan se izum nije tako brzo proširio, formirano je golemo tržište heterogenih čitatelja, od grad. obrtnika do prelata i sveuč. nastavnika,koji su trebali i željeli različitu literaturu. Štoviše, tijekom XVI. st. knjiga je prvi put ušla u svijet »običnih« ljudi, zahvaljujući i reformaciji i kat. obnovi, čiji su protagonisti kroz katekizam, spoj usmene i pisane komunikacije, nastojali prevladati velik postotak ondašnje nepismenosti. U XVI. st. knjiga je postala medij koji danas prepoznajemo. Stekla je naslovnu stranicu, predgovor ili uvod (često tiskan kurzivom), tekst podijeljen u poglavlja (tiskan »romanom«, tipografijom kojom se zahvaljujući računalima piše i danas), sadržaj, kazalo, paginaciju, žive glave, errate. Stekla je autora, cenzora, nakladnika, tiskara, knjižara i čitatelja. Tiskari XVII. i XVIII. st. više nisu težili savršenstvu tipografije i grafičkog oblikovanja u onoj mjeri u kojoj su to činili A. Manuzio, R. Estienne ili J. Froben, čije su nam tiskovine i danas vrela iznimne vizualne kulture i primjeri jednostavnosti i čistoće grafičkog oblikovanja.

M. Držić je jedine svoje za života tiskane knjige objavio 1551. kod dva različita venecijanska tiskara: kod Niccolòa Bascarinija izišle su Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, a kod Andree Arrivabenea, koji je s Bascarinijem surađivao, Tirena. Posmrtna izdanja (1607, 1630) tiskali su Francesco Bariletto i Marco Ginammi. (→ IZDANJA)