TISAK

TISAK (engl. print; franc. imprimerie; njem. Druck). U Europi se tisak pojavio u XV. st., premda su u dalekoistočnim kulturama već otprije bile poznate, a u Europi preuzete tehnike otiskivanja drvom, metalom ili drugim materijalom na platno ili pergament (ilustracije, inicijali i sl.).

Gutenbergova Biblija, 1455.

Na Dalekom su istoku od XI. st. poznate primitivne tehnike tiskanja pomičnim slovima, no između otkrića tiskarskoga stroja u Europi i orijentalnih tiskarskih tehnika nisu potvrđene izravne veze. Nastanak i razvoj tiskarske tehnike povezuje se uz Johanna Gutenberga, zlatara iz Mainza, premda izum tiska gotovo otpočetka prate sporovi jer se u pozadini financiranja i razvoja pojedinih tehn. rješenja pojavljuju i druga imena. Neka od njih odnose se na Gutenbergove poslovne partnere (Johann Fust i Peter Schöffer), a neka (Procopius Waldvogel, Laurens Janszoon Coster) na simultane ili prijašnje slične pokušaje te postoje spekulacije o njihovu prethodnom dolasku do izuma koji se ugl. ipak pripisuje Gutenbergu. Razdoblje oko 1455, kada je Gutenberg izdao Bibliju (tzv. Gutenbergova Biblija u 42 retka), uzima se kao prijeloman trenutak. Važnost Gutenbergova rješenja, s obzirom na prethodno korištene ksilografske tehnike tiskanja, u korištenju je metalnih i međusobno neovisnih ili mobilnih slova koja su omogućivala jednostavniju i bržu izradu novih matrica njihovim preslagivanjem. Poslije su uvedene mnogobrojne tehn. inovacije usmjerene povećavanju brzine i efikasnosti tiskarskoga stroja (uvođenje pomičnih ploča, eksperimentiranje s formatima slogova i papira, izrada slovnih oblika). U Mainzu je sred. XV. st. djelovalo nekoliko tiskarskih radionica, a novi se izum širio i u druga područja tadašnje Njemačke i Europe. Nositelji širenja tiskarstva bili su tiskari koji su zanat svladali u Mainzu i koji su odlazili diljem Europe u potrazi za poslom i novim tržištima. Velika sveučilišna i administrativna (Pariz, Rim, Sevilla) ili pak trg. središta (Venecija) privlačila su njem. tiskare. Do kraja XV. st. tiskarstvo se proširilo cijelom Europom, pa su već oko 1480. postojale tiskare u više od stotinu gradova, a niz je tiskara živio nomadski, što je pridonosilo šire-nju novog izuma. Tisak je donio niz promjena, premda je isprva u opremanju knjiga prevladavao kontinuitet s rukopisima, čiji su izgled i način prezentacije informacija tiskari oponašali. No, postupno su se knjige počele prilagođavati čitateljima. Tisak je donio ujednačavanje slova, u čijem se oblikovanju više nije težilo toliko ljepoti i ukrašavanju kao na rukopisima koliko jasnoći i razumljivosti, te dugoročnu standardizaciju ne samo slova nego i tekstova i tekstualnih varijanti te jezika (pravopis i punktuacija). Postupno se mijenjala i oprema knjiga ustaljivanjem ili uvođenjem elemenata u prezentaciji sadržaja, od kojih su neki nesustavno bili korišteni još u rukopisnoj eri (indeksi, abecedni red), a neki su bili izrazito rijetko korišteni prije pojave tiska (paginacija). Isprva su knjige bile tiskane u nekoliko stotina primjeraka, a potom je došlo do postupna rasta, uz manja razdoblja stagnacije, pa su tiraže tijekom XVI. st. ustaljene na prosječno tisuću primjeraka. Procjene ukupnoga broja tiskanih primjeraka u prvih pedeset godina nakon pojave tiska kreću se od skromnijih osam pa sve do petnaest ili čak dvadeset milijuna primjeraka različitih tekstova. To je donijelo postupan, ali siguran pad cijene knjiga, osobito s obzirom na rukopise, pa se već potkraj XV. st. smanjenje prosječne cijene tiskane knjige s obzirom na rukopise procjenjuje na pet do osam puta. Procjene dijelom otežavaju razlike u cijenama koje se pojavljuju kao posljedica uobičajenoga načina distribucije neuvezanih listova tiskanoga papira koje bi vlasnik poslije uvezivao, ovisno o vlastitim imovinskim mogućnostima i željama. Najveći udio na tržištu, kako pokazuju rani knjižarski katalozi, imala su djela crkvene (Biblija, molitvenici i sl.) i praktično-didaktične naravi (poput početnica ili poljodjelskih i astroloških almanaha) te sveuč. udžbenici i stručni priručnici (pravni i med. spisi). Književnost u ranom novovjekovlju nije imala značajniji udio na tržištu knjigama. Pojavom tiska došlo je do velike potražnje za papirom, korištenim od XII. st. u Europi, u koju je dospio zahvaljujući tal. trgovcima. Procjene govore da je udio papira iznosio i do 50% ukupnih troškova proizvodnje tiskanih knjiga. Ključna pak investicija nije se odnosila na nabavu tiskarskoga stroja, nego na nabavu slogova koji su trebali biti napravljeni od što kvalitetnijih slitina kako bi izdržali što veći broj otisaka, pa se procjenjuje da su troškovi nabave dobre kolekcije slogova bili i po deset puta veći nego oni za tiskarski stroj. Novi izum izazvao je i različite reakcije, od otvorenog divljenja mogućnostima tiskarskoga stroja, koji je donio mnogobrojne druge promjene (ekonomija, obrazovanje, znanost, načini komunikacije) i trajno utjecao na preobrazbu zapadnoeur. društava, do rezervi prema tiskarstvu. Venecija se, zahvaljujući gosp. snazi i zemljopisnom položaju, brzo pretvorila u jedno od najvećih tiskarskih središta pa se otuda tiskarstvo proširilo i u hrv. krajeve. No, premda se prva hrvatska glagoljska inkunabula pojavila 1483 (Misal po zakonu rimskoga dvora), a nekoliko desetljeća nakon toga djelovale su tiskare u Senju i Rijeci, hrv. knjižarstvo i tiskarstvo ostalo je trajno upućeno na tal. središta, osobito Veneciju, s kojom su postojale mnogobrojne veze, od tiskanja velikoga broja djela hrv. autora u Veneciji do toga da su pojedinci iz primorskoga dijela Hrvatske odlazili u Veneciju i ondje se bavili tiskarstvom.

M. Držić je za života tiskao dvije knjige, obje u Veneciji 1551, ali kod različitih tiskara – Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi tiskao je Niccolò Bascarini, a Tirenu Andrea Arrivabene. Nakon smrti u Veneciji su mu 1607. tiskane Pjesni i Tirena u tiskari Francesca Bariletta, a 1630. Tirena, komedija Marina Držića u tiskari Marca Ginammija. Postoje naznake da je Držićevu Tirenu financirao Vlaho Nikolin Držić, na čijem je piru 1551. prikazana, a Leo Košuta misli da se Držić 16. VIII. 1551. zadužio kod Martina Ivanova Šumičića na devedeset dukata – koje se obvezao vratiti u roku od dvije godine – upravo zato da bi novac utrošio na tiskanje knjige. Kolika je bila naklada izdanjâ Držićevih knjiga, ne zna se, no zna se da je Tirena iz 1551. imala dobru recepciju. Naime, u posveti Vlahu Jeronimovu Držića, unuku Marinova brata Vlaha, 1607. piše: »Tirena komedija s razlicijem pjesni i druzim lijepim stvarmi složena u jezik dubrovački po izvrsnomu i slovitomu spjevocu Marinu Držiću (dobre spomene), rodjaku vašemu, kada prvom na svitlos izide tako hrlo bi raskupljena od onih ki ljube oni jezik, i s takom pomnjom skrovena i sahranjena među ostalih razumnika pjesni kako pridrago kamenje među blagom, da jedva poznana potaja se s neizmjernim žalosti sfijeh onijeh ki ju željahu«. Povoljan prijam Tirene – koji ga je, među ostalim, i ponukao da ju objelodani – potvrdio je i sam Držić u posveti Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja): »ova ista komedija biješa jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Tim rečenicama Držić kao da je predvidio sudbinu većine vlastitih djela: budući da je tiskom izdao samo pjesme, Novelu od Stanca, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Tirenu, ta su se djela jedina u cijelosti i sačuvala. Pomet je izgubljen, bez početka su komedije Tripče de Utolče i Arkulin, bez kraja Dundo Maroje i Skup, Grižuli nedostaje nekoliko rečenica na samom kraju, a od Pjerina i Džuha Krpete ostali su tek izvaci koje je poč. XVIII. st. načinio Đuro Matijašević.