TERENCIJE AFER, PUBLIJE (PUBLIUS TERENTIUS AFER)

TERENCIJE AFER, PUBLIJE (PUBLIUS TERENTIUS AFER), rimski komediograf (Kartaga, oko 195. pr. Kr. – ?, 159. pr. Kr.).

Podrijetlom iz Afrike, zbog čega je i dobio nadimak Afrikanac. U Rim je doveden kao rob, a obrazovan je i oslobođen po nalogu svojega gospodara. Napisao je šest komedija u razdoblju između 166. i 160. pr. Kr., koje su uvelike utjecale na razvoj europske ranonovovjekovne komičke dramaturgije: Djevojka s Andra (Andria), Svekrva (Hecyra), Čovjek koji sam sebe muči (Heautontimorumenos), Eunuh (Eunuchus), Formion (Phormio) i Braća (Adelphoe). Terencijeva je komička dramaturgija iznimno složena, često ima mnogostruke zaplete i pritom upotrebljava široki spektar dramskih karaktera. Komika drama prigušena je i odmjerena, po čemu se razlikuje od Plautove lepršave situacijske i konverzacijske komičnosti. Na Terencija je, kao i na Plauta, utjecao tvorac nove atičke komedije, Menandar, pa su, osim Svekrve i Formiona, sve njegove komedije vjerne preradbe Menandrovih tekstova. Terencijevski dramski izraz uglađen je i retorički dotjeran, odmjeren u skladu s helenističkom svijesti o jeziku i stilu (Terencije je bio pripadnik u to doba popularnih helenofilskih knjiž. kružoka, u kojima se propagirala helenska retorička odmjerenost), a kompozicija je arhitektonska u klasičnom aristotelovskom smislu riječi. Od humanizma i renesanse nadalje, osobito u književnosti Italije i zemalja koje su gravitirale romanskom knjiž. krugu, Terencije je postao kultni komediograf, cijenjen ne samo zbog svoje komičke dramaturgije nego i zbog poetički simptomatičnih prologa. Njegova dramska djela izvođena su tijekom cijele rim. povijesti, a u sr. vijeku u Europi se oblikovao i njegov kult. Njem. redovnica Hrotsvitha (oko 935 – oko 973) napisala je nekoliko drama moralno-filozofskoga sadržaja u ritmiziranoj prozi, koje slijede terencijevski dramaturški model, ali se bave životima kršć. svetica. Dramaturgija nove atičke komedije, odn. menandrovska dramska poetika per se, postala je poznata upravo zahvaljujući Terenciju. U humanističkim kazalištima njegova su djela često izvođena, i to u izvorniku, a njegovi se dramsko-poetički nazori prepoznaju i u teorijama građ. drame u XVII. st., poglavito u poetičkim spisima Denisa Diderota. U istraživanjima europske književne i kaz. kulture XVI. st. Terencijevo se ime najčešće pojavljuje kao dio sintagme plautovsko-terencijevska komička dramaturgija. Taj je način pisanja komedija u razdoblju renesanse bio najpopularniji, ako ne i jedini, o čemu svjedoči i visoki stupanj kanonizacije eruditne komedije u svim eur. književnostima. Naime, commedia erudita izravni je nasljednik razvijene i poetički kanonizirane plautovsko-terencijevske komedije, a sličnosti između tih dvaju komediografskih obrazaca vide se i na sadržajnom i kompozicijskom planu. Plautov i Terencijev utjecaj vidljivi su i u hrvatskom, posebice u dubrovačkom dramskom i kaz. ranonovovjekovlju, osobito u komediografiji Nikole Nalješkovića i M. Držića. O važnosti spomenute dramaturške konvencije govori Ilija Crijević u poetički važnoj pjesmi Ecce theatrales. Obrazovan na Plautovim komedijama u kvirinalskoj akademiji Pomponija Leta u Rimu, Crijević donosi modu lat. komediografije, ponajprije Plauta, a potom i Terencija, u dubr. sredinu. Rim. dramatičari tako postaju sastavni dio dubrovačke humanističke naobrazbe, o čemu govori i Držić u prologu Skupa, gdje ističe da Plauta u Dubrovniku i djeci »na skuli legaju«. Miljenko Foretić to potvrđuje u raspravi Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika (1969), napominjući da su Plautove i Terencijeve komedije »iz školskih klupa humanističkih škola izlazile na pozornice pred dubrovačku publiku. One se izvode i poslije Crijevićeve smrti (1520), iako i on uviđa priliv narodne hrvatske riječi. U karnevalu 1525. grupa mladića je u privatnoj kući predstavljala i recitirala Plautove komedije, a iz jedne vijesti iz 1536. doznajemo da je družina Marina Bunića imala izvesti možda Terencijevu ili Plautovu komediju«. O tome je prvi sustavno pisao Miroslav Pantić u raspravi Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku (1962). O utjecaju plautovsko-terencijevske dramske prakse na komediografiju M. Držića iscrpno je pisao i Franjo Švelec (Komički teatar Marina Držića, 1968), istražujući pritom i način na koji se starorimska dramska poetika stopila s atmosferom dubr. svakodnevice, koju Držić nerijetko stavlja u prvi plan. U toj se monografiji opisuje idealan model plautovsko-terencijevske dramaturgije, odn. njezina aktantska struktura (koju čini staleški, etnički i rodno raznolik sastav likova koji stupaju u najrazličitije odnose), najčešći zapleti i dominantne fabularne matrice (sukobi između starih i mladih, zaljubljivanja, financijske prijevare), načini profiliranja dramskih karaktera (društvena i poglavito jezična karakterizacija, česti tipovi) i sl. Pritom se Držićevo dramsko stvaralaštvo najviše uspoređuje upravo s Plautovim djelima, osobito s komedijom Ćup (Alaularia), čijom se fabulom koristio u Skupu ili s komedijom Menehmi (Menaechmi), kojom je inspiriran Pjerin. Terencije se uvijek spominje u drugom dijelu sintagme koja ga povezuje s Plautom, no to nipošto ne umanjuje njegovu važnost (primjerice, Danilo A. Živaljević u radu Neizrađeni Držićevi dramati /1901/ iznio je tezu da je za Pjerina važna Terencijeva Andria). Hrvatski knjiž. povjesničari, posebice Švelec, pokušavali su detektirati neke terencijevske motive u Držićevu opusu, ali taj bi se tip istraživanja redovito svodio na nagađanja o dalekim i mogućim odjecima. Opisujući fabulu Arkulina, Švelec kaže »da je Držić u Terencijevu ’Eunuhu’ u najboljem slučaju mogao naći samo opći motiv napada na tuđu kuću sa svrhom da se otme žensko čeljade«. No, u njegovu je istraživanju, u kojem se Držićev originalni knjiž. opus promatra kao plodno recepcijsko tlo, između ant. tradicije i suvremenih impulsa, starorimska komička dramaturgija prikazana kao strukture dugoga trajanja, čiji se utjecaj može raspoznati kao svojevrsna opća zajednica »tamo od Plauta i Terencija do komedije dell’ Arte«.