SVETO RIMSKO CARSTVO NJEMAČKE NARODNOSTI

SVETO RIMSKO CARSTVO NJEMAČKE NARODNOSTI, feudalna država od 962. do 1806. na području današnje Njemačke, Austrije, Švicarske, Slovenije, Češke te dijelova Francuske, Poljske, Italije, Nizozemske, Belgije i Luksemburga.

Ideja o osnivanju Carstva potiče od Karla Velikoga, kojeg je papa Leon III. okrunio za cara 800. u Rimu. Karlo je svojim Franačkim Carstvom nastojao ostvariti zamišljenu ideju kršć. carstva u ujedinjenoj Europi. Nakon njegove smrti, država se 870. raspala na Zapadnofranačku i Istočnofranačku državu, a stvaranjem Istočnofranačke države započela je zasebna povijest Njemačke. Njome su vladali Karolinzi do smrti Ludviga IV. Djeteta (893–911), nakon čega su njem. kraljevi nastavili ostvarivati Karlovu ideju o obnavljanju Rimskoga Carstva. Njem. kralj Oton I. Veliki (912– 973) u Rimu je 962. okrunjen za rim. cara, utemeljivši Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Za njegovih nasljednika Carstvo je postalo vodeća eur. sila, što se nastavilo i za salijske dinastije (1024–1138). Njihovo su razdoblje obilježile borbe s papa-ma za prevlast u Europi i križarskim ratovima te oko pitanja investiture. Upravo je pitanje laičke investiture bilo povod sukobu Henrika IV. (1050–1106) s papom Grgurom VII. Sukob, koji su iskoristili njem. feudalci, prisvojivši regalna prava na svojim posjedima, i pritom se povezali s tal. gradovima, završio je za vladavine Henrika V. (1086–1125) proglašenjem Wormskoga konkordata (1122). Za vladavine dinastije Hohenstaufen (1138–1268) Carstvo je doživjelo najveću moć, posebice za vladavine Fridrika II. (1194–1250). Interregnum do kojega je došlo nakon njegove smrti obilježen je ustrojavanjem kolegija knezova izbornika kao ključna čimbenika u izboru njem. kraljeva i naglim porastom moći drž. knezova. Prelazak polit. moći u ruke knezova izbornika prouzročio je raspad Svetoga Rimskoga Carstva na mnogobrojne posjede, među kojima su najveće imali Habsburgovci i Luksemburgovci, no i terit. smanjenje Carstva, iz kojega se izdvojila gotovo cijela današnja Italija, dio Istre, Švicarska i poslije Nizozemska. Međuvlašće je prekinuto 1273. izborom Rudolfa I. Habsburgovca (1218–91) za njem. kralja, koji je pobjedom nad češ. kraljem Otokarom II. (1278) stekao austrijske nasljedne zemlje, čime je postavio temelje moći kuće Habsburg. Od Fridrika III. (IV.) (1415–93) pa sve do kraja postojanja Svetoga Rimskog Carstva (1806), osim 1740–45, carska je kruna bila nasljedna u dinastiji Habsburgovaca. Fridrik je bio prvi Habsburgovac okrunjen carskom krunom (1452), kao i posljednji car okrunjen u Rimu. Njegov sin Maksimilijan I. (1459–1519), uz pristanak pape Julija II., uzeo je 1508. naslov »izabranoga rimskoga cara«, isključivši papu iz krunidbene ceremonije. Otada su njem. kraljevi (osim Karla V.), odmah nakon izbora, uzimali carski naslov. Njegov nasljednik Karlo V. okrunjen je 1530. za cara, kao posljednji car Svetoga Rimskoga Carstva kojega je okrunio papa, no time je postao polit. zagovornik papinske crkve, što je umanjilo mogućnost sporazuma s reformacijskim pokretom. Nakon Karla V. snaga se carstva smanjivala jer ni dioba carske kuće na španjolsku (Filip II.) i austr. liniju (Ferdinand I.) nije mogla spriječiti sve jače prebacivanje interesa Habsburgovaca na izvannjem. područja. Stoga je to razdoblje bilo obilježeno reformacijom i vjerskim sukobima, koji su doveli do Tridesetogodišnjega rata (1618–48). Sklapanjem Westfalskoga mira (1648), pokopane su težnje Habsburgovaca za eur. dominacijom pa je ozakonjena pol. rascjepkanost njem. zemalja, a Brandenburška kneževina (poslije Pruska) postala je gl. protivnik Austrije i careva Svetoga Rimskoga Carstva. Kraj Svetomu Rimskomu Carstvu učinio je Napoleon prisilivši 1806. Franju I. (II.) (1768–1835) da se odrekne titule cara, čime je Carstvo i formalno prestalo postojati.