ŠVELEC, FRANJO

ŠVELEC, FRANJO, hrvatski književni povjesničar (Koškovec kraj Varaždina, 17. VIII. 1916 – Zadar, 26. XII. 2001).

Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1956. doktorirao tezom Književni rad Mavra Vetranovića. Bio je prof. starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru (1956–78). Napisao je književnopov. sintezu hrv. književnosti XVII. st. (Povijest hrvatske književnosti, knj. 3, 1974). O pjesnicima dopreporodne hrv. književnosti – ponajprije zadarskog i hvarskoga knjiž. kruga – objavio je nekoliko knjiga: Po stazi netlačeni (1977), Iz naše književne prošlosti (1990), Iz starije književnosti hrvatske (1998). Redoviti član HAZU bio je od 1991.

Za razliku od mnogih knjiž. povjesničara, koji su u Držićevim djelima tražili talijanske i lat. utjecaje, u radu Uz proučavanje Marina Držića (1953) ističe da treba »od vanjskih pojavnih oblika prodrijeti u njihovu jezgru, sagledati ih u njihovom živom organizmu, napipati im bilo, prisluhnuti njihovim kucajima, proniknuti u najtanahnije misli stvaraoca«. Na tom je metodološkom tragu − kao kritiku teze Artura Cronije da je Držić eklektik koji iz tal. komedija uzima likove, situacije i građu te ih uklapa u svoja djela − objavio rad Neke misli o Držićevoj »Noveli od Stanca«, ističući da je Držić »nizom slika, vještim dijalozima, izvanrednom karakterizacijom lica u akciji on je izrazio svoje spoznaje o dubrovačkom životu«. Otkriva i novo značenje riječi nòvela: istražujući situacije u kojima se javlja riječ nòvela u Dundu Maroju i Noveli od Stanca, pokazao je da ta riječ ne označava samo šalu, ruganje ili sprdnju nego je u Držića sredstvo javnoga djelovanja. U radu Problem odnosa Držićeva teatra prema talijanskoj književnosti (1958) ustvrdio je da Držić, iako je poznavao tal. dramu, »stvaranju svojih drama prilazi kao izrazita umjetnička individualnost, koja slika dubrovački svijet po svojoj vlastitoj mjeri«. Pokazao je da Skup nema neposredne veze s tal. književnošću, nego je riječ o autonomnom knjiž. djelu nastalom na temelju Plautova okvirnoga nacrta. Jolandi Marchiori (Odrazi talijanskog teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića – Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958) − koja je zaključila da je Dundo Maroje najmanje originalna Držićeva drama − oštro se suprotstavio, dokazujući Držićevu samosvojnost (»Dundo Maroje« u raspravi J. Marchiori, 1960). Držićevu neovisnost o tal. izvorima zastupao je i u radu »Arkulin« – komedija M. Držića prema talijanskoj komediografiji (1962). Potanko je usporedio Držićeva djela s dramama Negromant (Il Negromante) Ludovica Ariosta, Torba (La Sporta) Giovanbattiste Gellija, Svodnik (Il Ruffiano) i Fabritia Lodovica Dolcea, La Calandria Bernarda Dovizija da Bibbiene, Dvorski posli (La Cortigiana) i La Talanta Pietra Aretina, Čarolije (Gl’Incantesimi), Miraz (La Dote) i Malj (Il Martello) Giovana Marije Cecchija, Aridosia Lorenzina de’ Medicija, Opsjednuta (La Spiritata) i Ljubomora (La Gelosia) Antona Francesca Grazzinija, Il Saltuzza i La Spagnolas Andree Calma, Prevareni (Gl’Ingannati) sienskih akademika te zaključio da je radnja Držićevih djela neovisna o spomenutim tekstovima, da se likovi samo u najopćenitijim crtama mogu dovesti u vezu s likovima u latinskoj i tal. komediografiji, da su neke situacije više posljedica predmeta koji se obrađuju nego ugledanja u tuđe izvore, da Držića s tal. komedijom prve pol. XVI. st. povezuje samo zajednička teorija komedije i zajednički uzori: Plaut i Terencije. U radu Držićeva »Mande« prema talijanskoj književnosti (1963) istražuje način na koji je Držić obradio motive iz Boccacciovih novela i tal. komedija. Radom Venera i Adon – mitološko-rustička igra Marina Držića (1967) upozorio je da to Držićevo djelo ne slijedi dramske vrste u kojima se prikazuju seljački svadbeni događaji, a koje se u Italiji nazivaju magliazzo, bruscello ili mariazzo. Da Držić slijedi poetiku eruditne komedije, ali da se istodobno u njegovim djelima ne može pronaći ni jedan lik koji bi se podudarao s kojim likom iz inoz. baštine, pokazao je u radu Marin Držić i renesansno kazalište (1969). Napisao je i nekoliko radova u kojima je analizirao teatrološki aspekt Držićeva opusa. U raspravi O preradama Držićevih komedija »Dundo Maroje« i »Skup« (1959–60) nastojao je pokazati da je Marko Fotez, priređujući Dunda Maroja i Skupa za pozornicu, neke likove izbacio iz »ravnoteže« i time deharmonizirao ritmički tijek radnje; Fotez je izmjenama Držića približio tal. komediji općega renesansnog tipa te mu tako oduzeo ono po čemu je originalan. Strukturu Dunda Maroja analizirao je u studiji Fabula, čin i scena u Držićevu »Dundu Maroju« (1961–62), utvrđujući da Držić događaje na sceni strukturira tako da neprekidno pobuđuju interes gledatelja ili čitatelja. Nadalje, pokazuje da Držić, za razliku od tal. komediografa, razbija zatvorenost scene; njegova je scena kompleksna, likovi dolaze i odlaze u istoj sceni, uključuju se u dijalog ili govore sa strane, viđeni od publike, a neviđeni od ostalih aktera, komentiraju glavni dijalog ili događaj. Teatrološke analize obavljene su i u radovima O scenskim vrednotama komedija Marina Držića (1981) i Dramski prostor i dramsko vrijeme u komedijama Marina Držića (1998). Najvažnije je Švelčevo djelo knjiga Komički teatar Marina Držića (1968). Nakon biobibliografskog uvoda, opisa kronologije Držićeva opusa – pri čemu Tirenu, a ne Pometa drži Držićevim prvim djelom, a Pometa i Dunda Maroja smješta u 1553, odn. 1556 – te preddržićevskoga teatra (Džore Držić, Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Pirna drama u Ranjininu zborniku) iscrpnim komparativnim usporedbama s dramama u kojima su A. Cronia i J. Marchiori vidjeli Držićeve predloške pokazuje njegovu samosvojnost, prihvaćanje načela na kojima počiva eruditna komedija, ne poričući pritom ni utjecaj talijanskih pastirsko-mitoloških i rustikalnih drama. Njegova je teza da »dijalog o Držićevoj ‘knjiškoj’ zavisnosti od talijanske komedije i pastirske igre našoj je nauci nametnut, i to na talijanskom, dakle na jednom svjetskom jeziku, preko kojega se i svjetska naučna javnost informirala o dubrovačkom komediografu, ali u interpretaciji koja ga objašnjava krajnje jednostrano, znači pogrešno«. Posebno ističe da se u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena – zbog prepletanja fantastičnoga s realnim svijetom i stanovite kolebljivosti u određivanju glavne radnje i glavnoga lika – osjeća nov pristup koji se odvaja od renesansnoga i nagovještava znakove manirizma, što se dade primijetiti i u drugim Držićevim dramama (Tirena, Dundo Maroje, Tripče de Utolče). Švelčevi tekstovi u kojima osporava prenaglašavanje Držićeve ovisnosti o tal. komediografiji pisani su kao reakcija na teze A. Cronije i J. Marchiori, što je izazvalo podcjenjivačke odgovore spomenutih tal. znanstvenika. (→ HRVATSKO-TALIJANSKE POLEMIKE)