ŠUMIČIĆ, FJORA
ŠUMIČIĆ, FJORA, antuninka (Dubrovnik, ? – Dubrovnik, oko 1550).
Kći Ivana Mažibradića i Nikolete Fiffa. Imala je brata Marina te sestre Ivanu i Katu. Iz očeva prvog braka imala je stariju polubraću Natalina i Frana i polusestru Dešu, a iz očeva drugog braka polubraću Marina i Nikolu. Bračni ugovor sklopila je 1539.s Martinom Ivanovim Šumičićem. Njihova kći Marija 1551. sklopila je bračni ugovor s Julijanom Nikolinim Držićem, čijom se sestrom Dživom – nakon Fjorine smrti – Martin oženio. Oporuku je sastavila 14. XII. 1549, a registrirana je tek 25. 1. 1563. Na glasu je bila kao ljepotica: spominje ju Antun Sasin u pjesmi U slavu i hvalu lijepijeh od grada gospoja (»U tom kolu lijepa Fiora / Martinova prva igraše, / kojom većma lice sjaše, / negli sunce iza gora«), a i Talijan Lodovico Domenichi (Plemenitost žene – La nobilità delle donne, 1549). Nikola Vitkov Gučetić u knjizi Dijalog o ljepoti (Dialogo della bellezza, 1581) o njoj kaže: »U našem gradu o ljepoti Cvijete Šumičićeve čuh da kad bi je tkogod ugledao, postao bi leden i ognjen odjednom; i kako toliku ljepotu svijet ne bje dostojan imati, Bog je u njezinim mladim godinama uze k sebi na nebo«. Držić je Fjori posvetio dvije pjesme: U smrt od Fjore Martinove Šumičić i Epitaphio, a tiskane su u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551). Pisane su dvostruko rimovanim dvanaestercima, prva ima 24 stiha, druga 14. Prva je pisana u formi Fjorina obraćanja mladosti, koju moli neka ne plače za njom i ne proklinje smrt što ju je uzela u mladim danima, jer »u višnjoj slavi uživam vječni dan« (s. 8). Svjesna da je nekoć bila lijepa, ističe da je na nebu došla do izražaja njezina duhovna ljepota. Sastavak završava opomenom u maniri kršć. moralke da će oni koji su mladi jednom umrijeti, samo što na to nitko ne misli jer u »tamnosti telesnoj sanak spiš« (s. 20). U predstavljanju Fjorine ljepote pjesnik rabi karakteristične metaforičke izraze: gizdava mladost, mladosti moje cvit, kakono sunačce meu svitlim zvizdama, višnja slava, vječni dan. Epitaphio je također pisan u prvom licu, a pjesma je izvedena iz metaforičnoga poigravanja Fjorinim imenom: naslovljenica je za života bila poput najljepšega cvijeta, ružica, »slavni cvit oda svih liposti« (s. 8), no Bog je poželio upravo taj cvijet kako bi njime ukrasio raj. Isto će objašnjenje Fjorine smrti iznijeti i Cvijeta Zuzorić u Gučetićevu Dijalogu o ljepoti.
