STVARNE OSOBE

STVARNE OSOBE.

Bokčilo. Tovjernar Bokčilo, koji u komediji Dundo Maroje prati naslovnog junaka na putovanje u Rim, mogao je u zbilji biti tovjernar Nikola Bočinović (Bočilović), podrijetlom Konavljanin, koji se više puta javlja u zapisnicima Kaznenoga suda u razdoblju između 1533. i 1557. Budući da pisar ni u jednom od izvješća nije zapisao čiji je on tovjernar, moguće je da je vodio vlastitu točionicu vina u unajmljenom prostoru, u Ulici sv. Barbare, preko puta istoimene crkve. Za ozbiljan prijestup osumnjičen je u mlađim danima, 22. I. 1533. silovao je Dragnu, sluškinju Gabrijela Drumpalice, zvanu Vilana, za što je kažnjen zatvorskom kaznom. God. 1550. sudskim je vlastima prijavio da mu je nepoznati počinitelj uništio dvadeset tri bačve koje su bile vlasništvo plemića Nikole Junijeva Bunića (Bona), a tada se i posljednji put spominje u arhivskim dokumentima.

Čičilio. Dobre, Kamilova majka u komediji Skup, prigovarajući mladim nevjestama na lijenosti, spominje Čičilija: »Rade – ruke u tikvici držeći; s funjestre na funjestru svilice klubačac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila« (III, 1). Mogla bi biti riječ o postolaru Pietru Sicilijancu, oženjenom Dubrovkinjom Nikom. Sudska praksa bilježi njegovo ime najprije 9. I. 1550, kada se porječkao s Angiulijem, tabakarom, što se okončalo tužbom pa sudskom optužnicom. Samo dan poslije, 10. I. 1550, u Ulici od Sigurate netko mu je izvrijeđao suprugu. U travnju te godine, u ime supruge Nike, tužio je Ivana Stjepanovića, koji ju je izvrijeđao, nazvavši jukurvom i svodiljom pred vratima njihove kuće u Širokoj ulici. U srpnju sljedeće godine, Pietra je tužio Nikola, jer mu je otkinuo komad mesa mačem i prouzročio veliko krvarenje.

Dragić. Pojavljuje se u Tireni kao Radatov sin, a u Grižuli kao Stanišin sin. Raosava Dominkova tužila je 6. V. 1553. Milicu, ženu zdura Raosava i njihova zeta Dragića, koji ju je htio ubiti u njezinoj kući iznad Sv. Dominika. U sudskom zapisniku 13. II. 1554. spominje se Dragić, bez ikakva identifikacijskog pridjevka, koji tuži Vlaha Nikolina, djetića, koji mu je ukrao »nigro fildrano«.

Drijemalo. Kao lik pojavljuje se u komediji Skup. Sudskoj praksi zbiljski Drijemalo poznat je iz siječnja 1536, kada je kao mladi trhonoša (nosač) svjedočio u sporu koji se zbio u središtu grada. Stanovao je u ulici Sopra nove rupe.

Džan Fidžino. Spominje ga Omakala: »Svrati se u Džan Fidžina i kupi glavičatijeh igala« (Grižula, II, 6). Obrtnik i prodavač igala Gian Figini, podrijetlom Talijan, doselio se u Dubrovnik zacijelo mnogo prije 1520, kada se već spominje kao član antuninske bratovštine. Prodavaonicu i radionicu imao je na Placi i dijelom u Ulici među polače. Drukčije je bilo s Figinijevim sinovima. U zapisniku Kaznenoga suda spominje se 1532. sin Fabrizio, koji je tužio kradljivca Crnogorca da mu je otuđio iz kuće niz potrepština i osobnih stvari. Tužba je bila izmišljena, jer je Marija Figino u srpnju 1532. tužila sina Fabrizija, koji je krao stvari iz vlastite kuće, a nosio ih je, uz ostale, kovaču Antunu na prodaju.

Džanpjetro. Zlatar Džanpjetro nije protagonist u Dundu Maroju, tek ga spominju Popiva i Maro u šestom prizoru prvoga čina: »Maro: Pođi opet u Džanpjetra zlatara i reci mu: ‘Pošlji mi oni dijamant i oni rubin’« (I, 6). Petar Kolendić istraživao je koji su poznatiji zlatari djelovali u Rimu u prvoj pol. XVI. st. i došao do Gianpietra delle Scale i Giovannija Pietra da Crivellija (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951). Gianpietro je bio podrijetlom iz Brescie, a sudski zapisnik ga prvi put spominje 11. VIII. 1550, kada je optužio podstrizivača sukna Pavla Radića da mu je istukao ženu. U matrikuli bratovštine antunina spominje se 1559. Gian Piero di Gianiacomo, što bi moglo upućivati na Džanpjetra, jer su stranci tek u manjem broju bili zastupljeni u spomenutoj bratovštini. U sporu Nikole Petrova Pucića (Pozza) i Pavla Lujova Gučetića (Gozze) svjedočio je Gianpietro 22. XII. 1552, uz još tri plemića s kojima je bio u društvu: Miha Šimunova Bobaljevića (Bobali), Petra Nikolina Prodanellija i Ivana Nikolina Menčetića (Menze). Nije poznato kada je Gianpietro došao iz Italije, no zatječemo ga u Dubrovniku u lipnju 1538. Tom je prigodom tužio stanovitoga Simka, koji mu je ušao u butigu s mačem i ozlijedio ga. U svibnju 1545. svjedočio je kad je dubr. ribar Mihoč pretukao Židova Šimuna. U srpnju 1558. svjedočio je u sporu Marina Sfondrassija protiv postolara Miha zvanog Napolitano. U kolovozu 1558. Gianpietro je tužio vlastitu sluškinju Jelušu, koja ga je u kući vrijeđala i prijetila mu, a potkraj istog mjeseca nazočio je pred Kneževim dvorom kad je Palo Sabov Bobaljević (Bobali) ispljuskao Nikolu Petrova Pucića.

Đuro Šile. Spominje ga Omakala u Grižuli: »Jaohi, ružna Omakala, poslala bi me i rekla bi: ‘Omakala, pođi u Đura crjevjara, je li obijelio one crjevje’, koje se, ružna, bijele svaki dan, i ‘je li ohšubre sašio, je li pantufe na bnetačku svršio’« (II, 6). Imao je postolarsku radionicu u ulici Među crjevjare.

Gianpaulo. U Dundu Maroju predstavnik je banke Oligiati u kojoj Laura drži novac. Moguće je da je riječ o dubrovačkom zlataru Gianpaulu, koji je 22. I. 1554. prijavio krađu brojnih stvari, većinom tekstilnih, iz kuće u Dubrovniku, u koju se lopov uvukao kroz prozor. Svjedok te optužbe bio je pjesnik i kancelar Vlaho Vodopić. Dana 24. V. 1565. Gianpaulo je nazočio nekom fizičkom obračunu.

Lone de Zauligo. Riječ je o Dubrovčaninu koji je živio više od stotinu pedeset godina prije nego što je Držić napisao komediju Tripče de Utolče, u kojoj je Zauligo jedan od likova. Nije jasno zbog čega je autoru bio zanimljiv. Irmgard Mahnken je u studiji Dubrovački patricijat u XIV veku (1960) upozorila i na ženidbenu vezu Držić – Zauligo. M. Držić je vjerojatno Lonu de Zauliga preuzeo iz predaje koja nije bila samo obiteljskoga karaktera, nego je živjela u pamćenju grada pa je zato bila razumljiva tadašnjem gledateljstvu.

Mazija. Javlja se u sedmom prizoru četvrtoga čina Dunda Maroja. Pomet ga naziva muzuvijerom (varalicom), unjigalom (laskavcem), haramijom (hajdukom) i pijanicom. Riječ je o epizodnoj ulozi – Mazija na pozornici izmjenjuje s Pometom tek kratki dijalog o tome što je novoga u gradu. Ilija, s nadimkom Mazija, zabilježen je 18. IV. 1544, kada je kao grad. zdur sudjelovao u tuči pred krčmom Ivana Brbore. Kad je došlo do noćne tučnjave, 7. IV. 1548, u kojoj su ranjeni ofičali noći, plemići Nikola Lukov Sorkočević (Sorgo) i Marin Franov Đurđević (Giorgi), iskaz o tome dali su zdur Ilija Mazija i čuvar zatvora Andrija Snovaljić. U ugovoru iz 1550, u kojem se zadužuje za desetak dukata, pisar Kancelarije zapisao je njegovo puno ime: Ilija Brajković Mazija. Bio je oženjen Antoninom i imao nekoliko sinova. Kao svjedok u pisarnici Kaznenoga suda pojavio se 30. I. 1553, kada je kao grad. redar svjedočio o nekoj krađi.

Petar Longo. Tek je jednom spomenut u Arkulinu: »Vlah Kučivrat: Bob i leća korizmina hrana jes, a Petar Longo sve mu ono posilaše« (I). Dubrovačka kaznena praksa ne spominje Petra Longa, ali se u sudskom zapisniku 30. XII. 1550. pojavilo ime svjedokinje Margarite, supruge Petra Longa.

Petrunjela (Milica). Krsno joj je ime bilo Milica. Nekad popularno ime postalo je u XVI. st. karakteristično samo za marginalke u dubrovačkoj grad. sredini. Pod utjecajem novijih imena, ekvivalenata kršć. imena, ili njihovih tal. prijevoda, događale su se promjene imenskoga sustava, osobito u grad. sredini. Uz promjenu imena mijenjale su se i navike: »Milice naše, kao se je istrijebila! Istom kad se dođe u Italiju, tako se i deventa drugi. Ova je s imenom promijenila i kostume« (Dundo Maroje, II, 1). Živi model Petrunjeli bila je, po svoj prilici, Milica, s nadimkom Pjera, koja je živjela u Garbinoj ulici. Bila je žena stanovitoga Nikole, kožarskoga majstora, a u dokumentima Kaznenoga suda spominje se više puta od 1542. do 1558. Sudski dokumenti bilježe ju najčešće kao svjedokinju. Umrla je 9. XII. 1565. na Pilama. U Dundu Maroju Pijero i Niko u Rimu prepoznaju Petrunjelu kao dubr. sluškinju Milicu. Kad su joj se tako obratili, ona ih je upozorila: »Ne ćamam se ja più veće Milica, – Petrunjela se ćamam« (II, 2).

Tripčeta. Lik Tripčeta ili Tripe Kotoranina javlja se u komedijama Dundo Maroje, Tripče de Utolče i Arkulin. Mogla bi biti riječ o Andriji Cvjetkovu, zvanom Tripun, odn. Tripe. Matrikula bratovštine antunina spominje ga 1551. kao Andriju zvanoga Tripko. Bio je kapetan broda i stekao veliko bogatstvo, no nije imao nasljednika. U oporuci sastavljenoj 21. III. 1571. naglašava svoju duboku starost. Bogatstvo je razdijelio velikim dijelom crkvama i crkv. bratovštinama u gradu. Kuću i neka gradilišta na brodogradilištu u Gružu ustupio je crkvi sv. Nikole u Gružu, a dobra koja je stekao u Kotoru ostavio je kćeri Bernarda Jelina iz Kotora. Ostatak, uključujući i obiteljsku kuću koja se nalazila pokraj crkve sv. Nikole na Prijekom, ostavio je ženi Madi na uživanje, a nakon njezine smrti sve se trebalo razdijeliti siromašnima, iskoristiti za otkup robova i udaju siromašnih djevojaka. Dio bogatstva ostavio je Dinku Mihovu Ranjini, za ljubav, kako je zapisano, kao i Marinu Petrovu Crijeviću.

Viculin i Ančica. Pomorca Viculina knjiž. povijest prepoznala je kao Vicu Tomova Stjepovića Skočibuhu, pa se zato u njegovoj sestri, Ančici Lopuđanki, vjerojatno krije kći Toma Stjepovića Skočibuhe (Skočikimka), poznatog brodovlasnika i kapetana. Tomo je izgradio palaču na Pustijerni, vrijednu četiri tisuće zlatnih dukata, a Vice na lokalitetu Između tri crkve.

Vile. U Noveli od Stanca spominju se Pavica, »batesa nad svime, koja penga lice« (3, s. 126), Kitica, Perlica i Propumanica. Prostitutka Milica Perlica svjedočila je 5. V. 1542. o tuči Miljahne Radonjine i prodavačice Ljubice Pinatura na Placi. Kata Matkova Propumanica 3. IV. 1544. tužila je postolara Petra Radova jer ju je nazvao kurvom dok je stajala na vratima svoje kuće, a zatim bacio na nju kamen. Kata je bila prilično agresivna, osobito sa ženama iz susjedstva: vukla ih je za kosu, vrijeđala ružnim riječima te se vješto tukla.