STOJNA

STOJNA, lik u drami Tirena.

Majka vlašića Miljenka, a u tipologiji likova pastoralnoga žanra pripala joj je uloga »razumnoga savjetnika«. Pojavljuje se samo u petom i šestom prizoru drugoga čina, u scenama s Miljenkom i Radatom. Stojna će sina pokušati odvratiti od zaljubljenosti u vilu razlozima ostavljenoga stada koje kolju vukovi, zatim majčinske ljubavi kojom ga je dojila i gojila, a sad ju napušta u starosti, kad joj je najpotrebniji, zatim će sina uvjeravati da nije vidio vilu, nego nakazan, odn. djavlju napas. Stojnin lik Držić će iskoristiti i da bi ironizirao sam žanr, jer upravo ona podvlači razliku između uzmnožnih i ubogih pastira, čime je naglasio razliku između svoje varijante pastoralne drame i dotadašnje tradicije u kojoj su se pojavljivali samo nobili, arkadijski pastiri:

»Moj sinko, tej vile ohvaone su ćudi,
ni ljube ni mile nȁšê rúkê ljudi;
pastiri ubozim one se rugaju,
tim ruzi i mnozim tužicu zadaju.
Uzmnožne pastire i ljube i mile,
Radmile i Ljubmire, ohole tej vile«
(II, 5, s. 731–736).

U susretu s Radatom Stojna će se – kao Dobre u Skupu (III, 1) – okomiti na sadanje nevjeste:

»Nevjeste t’ mi sade očasti svê goje,
o kući ne rade, na gizde nastoje.
Njih je taj posao vas obrve tančati
i laštiti obraz, – ne presti ni tkati;
i sve se nadzirat nad bistra jedzera,
i gizde tuj smierat vazdan do večera.
U kose uvijat i biser i zlato
i ludo se smijat nastoje sve na to,
i tance voditi s pastiri od gore,
na svoj stan mrziti cić nješta što ‘e gore.
Ne svrši im se pir, nastoje od prve
s sinovmi u nemir postavit svekrve;
tere sinka draga od majke svê mile,
i mirna i blaga, hudobe odile,
dakami proplače od muke tuj na njih.
Život je taj, brače, nevjesta sadanjih!«
(II, 6, s. 805–820).

Iako Stojna nema presudnu ulogu u dramskoj fabuli, njezin je lik važan jer u pastoralnu konvenciju uvlači svijet dubr. svakodnevice.