STIH

STIH. Bez obzira na vrstovnu raznolikost opusa, stih je u M. Držića sveprisutan.

On je, ponajprije, normalno izražajno sredstvo ljubavne lirike (Pjesni), a podjednako je normalan u tragediji Hekuba i u dramama s pastoralnom tematikom (Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena), koje se nadovezuju na strane ili domaće tradicije drame u stihu. Stiha međutim ima i u Držićevim proznim komedijama, kamo ulazi zajedno s versificiranim tekstovima umetnutima u govor likova. Naposljetku, kao poseban slučaj između drame u stihu i drame u kojoj je upotreba stiha uokvirena prozom valja promatrati komediju Grižula, gdje proza i stih koegzistiraju kao alternativne govorne forme i kao sredstva retoričke karakterizacije likova. Kao svaka autorska versifikacija i Držićeva je multidisciplinaran problem. Njegovi stihovi i strofe mogu se promatrati s obzirom na mjesto u nacionalnom metričkom repertoaru, na oblikovnu kakvoću i na funkciju koju zadobivaju u konkretnim tekstovima, osobito u onima u kojima se izmjenjuju različiti metri ili stih i proza. Po podrijetlu oni pripadaju oblikovnom repertoaru dubrovačko-dalmatinskoga pjesništva XV. i XVI. st. Držić se kao pjesnik i kao dramski autor služio dvostruko rimovanim dvanaestercem i osmercem 4+4 vezanim u četverostihe s križnom rimom (abab), u dvostihe (aabb…) i u peterostihe s rimom ababx (u Hekubi). Pjesmice, stihovane uzrečice i zagonetke u replikama proznih komedija (osobito česte u Dundu Maroju) citati su ili polucitati iz pučkoga pjesničkog blaga. Stihovima iz standardnoga oblikovnog repertoara Držić se služio kompetentno, u skladu s mjerilima što su ih uspostavilinjegovi prethodnici i uzori (Šiško Menčetić i Džore Držić), a prihvaćali ih i njegovi stariji suvremenici Mavro Vetranović i Nikola Nalješković. U dvanaestercu je češće nego petrarkisti iz prve generacije dopuštao spajanje vokala sinalefom (»Lipota∧od danice sve zvizde dobiva«; »Blažena trava∧i cvit ki pleše nje stupaj«), ali ista je tendencija zamjetna i u njegovih suvremenika. Kao u Dž. Držića i Menčetića, u pjesmama mu je dvanaesterac organiziran ternarno (s polucezurom između slogova 3 i 4, odnosno 9 i 10), dok u dramama nisu rijetka odstupanja od toga pravila, do čega dolazi kad se u stihovni redak umetne riječ s više od tri sloga ili se više dvosložnih riječi pojavljuje uzastopno (»Ti li s’ to Obrade, zla kozokrađice? / Znaš kad mi ukrade dvije jalovice, / tere čtova njima lupeže družinu…«, s. 1–3; »Gizdav si naime, Dubrovniče slavni, / danu si ti svime na vidjenje spravni«, Tirena, s. 15–16). U Držićevim versificiranim dramama, uključujući i Hekubu, uloga standardnoga metra pripada dvostruko rimovanom dvanaestercu. Njemu se dodjeljuje funkcija izražajnoga nultoga stupnja, tj. razgovornoga medija, kakvu u proznoj drami ima proza. Specifično dramski karakter njegove upotrebe očituje se i u mogućnosti da se jedan redak raspodijeli na replike više likova (»Miho: Dživan je po boga! // Vlaho: – Koji Dživan? // Miho: Pešica!«, Novela od Stanca, 2, s 55). Nijedna međutim od tih drama nije u samu dvanaestercu, nego uključuje i gdjekoju osmeračku repliku. Osmerac je pak izražajno sredstvo s jače naglašenim stihovnim karakterom, a obično se pojavljuje na mjestima gdje etos govornoga lika i tipika govorne radnje stimuliraju skretanje dramskoga govora prema lirskim vrstama. U Tireni, primjerice, duga tužaljka naslovnoga lika nad tobože poginulim Ljubmirom ispjevana osmeračkim četverostisima donekle odražava scensko zbivanje (borbu Ljubmira i satira), ali je u osnovi monologična (obraćanje obamrlom Ljubmiru i odsutnom satiru simbolično je, poput lirske apostrofe), a po afektivnom je sadržaju bliska tradiciji lamentativne lirike. U nekim situacijama osmerac ima funkciju usporedivu sa stihom umetnutim u proznu dramu, primjerice, u Noveli od Stanca, gdje se osmerci maskara i Dživa deklariraju kao pjevani govor i pratnja plesu. Dživovi osmerački stihovi doslovno se, i u istovjetnoj ulozi, ponavljaju u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, gdje ih govori Vukodlak, također pod imenom Dugoga nosa. I zborski osmerci satirâ iz iste pastorale označeni su kao »pjesanca«. U spomenutim dramama osmerački katreni, za razliku od dvanaesteraca, ne dijele se među više govornika, što podcrtava njihovu lirsku i potencijalno pjevnu narav. Binarizam dvanaesterca i osmerca poprima osobit oblik u Hekubi, gdje donekle odražava stihovnu polimorfiju grč. tragedije. U razgovorima zbora i likova, koji su u Grka povjereni polimetričnim formama, upotrebljavaju se ugl. osmerci složeni u peterostihe s rimom ababx, dok se osmerački četverostih pojavljuje i kao stihovno ruho tekstova bliskih lirskim vrstama i kao sekundarni dramski stih, pa ima slučaja da se i on dijeli na više replika. Dvanaesterac je i tu osnovni stih, pandan grčkom jampskom trimetru. U Držićevim velikim proznim komedijama za govor likova vrijedi načelo vjerodostojnosti po kojem je proza jedini realističan medij. Ona je obvezatna čak i u situacijama kad koji od likova izgovara tekst tematski i po ekspresivnim vrijednostima blizak ne samo lirici uopće nego upravo onoj kakvu je Držić pisao i ponajviše čitao. Kamilov monolog u prvom prizoru petoga čina Skupa pun je petrarkističkih hiperbola i antiteza, ali ostaje u prozi: »Ajme, koja je ovo muka ku ćutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sad živ? Bez nje ja nijesam živ, – mrtav i u paklu sam, u živom ognju gorim«. U velikim se komedijama, dakle, stih ne pojavljuje kao uobličenje autorskoga teksta, tj. kao sredstvo retoričke karakterizacije lika, situacije ili teme. Često se međutim u njima citiraju gotovi versificirani tekstovi pučkoga karaktera, pri čemu je njihovo supkulturno podrijetlo u skladu s etosom likova koji ih izgovaraju, a koji su redovito plebejci (Petrunjela, Pomet i Popiva u Dundu Maroju, Gruba u Skupu). Po vrstovnoj pripadnosti to su obično kratke rimovane pošalice, zagonetke ili uzrečice, koje ritmičkom organizacijom i rimovanjem odstupaju od pravila standardne versifikacije. Po brojnosti umetnutih primjeraka i po poentiranosti njihove kontekstualizacije, zaključuje se da je Držić dobro poznavao folklorno blago. Po složenosti odnosa između različitih medija i po mjeri njihove kontekstualne specijalizacije sve Držićeve drame nadilazi komedija Grižula. Složenosti pridonosi okolnost što je Grižula pretežito u prozi, pa u njoj osim funkcionalne diversifikacije dvanaesterca i osmerca postoji i ona između proze i stiha. Do drugoga prizora drugoga čina dojam je da drama ima dva standardna medija: prozu za seljačke prizore i dvanaesterac za prizore s nadnaravnim bićima (vilama, Dijanom, Mudrošću, Kupidom, Plakirom), dok se sam Grižula (Remeta) otpočetka predstavlja kao govorni subjekt sui generis, koji se alternativno služi obama metrima i prozom. Od trećega pak prizora drugoga čina i vilinska bića pretežito govore u prozi. Osmerac, koji je u Grižuli rimovan parno, na način karakterističan za vjersko i pučko pjesništvo, pojavljuje se u replikama naslovnoga lika, ali se njegova funkcija jasnije specijalizira u dijalogu Radoja i Mione u trećem prizoru četvrtoga čina. Ipak, malo nakon toga prizora, u kojem se prividno statuira ruralni karakter osmerca, njime nakratko progovaraju i vile. Medijska anarhija nije ipak potpuna: nju – osim činjenice da seljaci ne govore u dvanaestercima – ograničava retorička diferencijacija pojedinih medija, kako se njima služe likovi različita statusa. Dok osmerac nosi ruralni prizvuk i kad njime govore likovi izvan seljačkog ansambla, dvanaesterac je u vilinskim replikama neutralan, a u Grižulinima je opremljen jakim intertekstualnim aluzijama na domaći petrarkizam, što je u skladu s komičkom karakterizacijom govornika kao zaljubljiva starca. Razlike postoje i u proznim stilovima pojedinih skupina: vilinska proza oplemenjena je motivima umjetničke poezije, pjesničkim figurama (među kojima se ističu varijacije etimološke figure izvedene iz Plakirova imena) i složenijom sintaksom, dok je seljačka sintaktički jednostavnija, prožeta priprostim uzvicima i sintaktičkim segmentima ustrojenima po modelu narodnih metara (osmerca, a možda i deseterca: »ne ima se komu pripovijedat«, »bijela vila moje misli uze«). U ukupnosti Držićevih knjiž. tehnika i strategija, od kojih su neke bile inovativne, a neke su računale i s mogućnošću da se knjiž. djelovanjem podupru emancipacijski društv. procesi, njegova se versifikacija ističe čvrstim tradicionalizmom, temeljeći se na uvjerenju da se autorska individualnost može ostvariti i u naslijeđenu stihovnom repertoaru. Ipak, kao dramski autor Držić se često zatjecao u situaciji da naslijeđene stihove resemantizira, sučeljujući ih jedne s drugima ili ih okružujući proznim izrazom, a pri retoričkoj karakterizaciji likova znao je evokativnu moć stiha staviti u službu preciznih intertekstualnih uputa. Naposljetku, očita radost poigravanja folklornom versifikacijom potvrđuje njegovo intimno poznavanje prešućene plebejske kulture i demokratsku solidarnost prema dolje.