ŠPIJUNAŽA

ŠPIJUNAŽA. U dubrovačkim arhivskim zbirkama najstariji sačuvani dokument o obavještajnoj djelatnosti vijest je iz 1297. o špijunu poslanom u Rašku.

Prvi dubrovački špijunski memorandum koji se sačuvao potječe iz 1301. Kako je tijekom srednjega vijeka Dubrovačka Republika postajala sve autonomnijom, tako je i njezina špijunska mreža upravo u renesansi postigla visok stupanj djelotvornosti. Dubrovačke tajne agenture bile su raširene cijelim Mediteranom, a njihovu su mrežu podupirali činovnici u republičkim konzulatima, pomorski kapetani i trgovci. Dubrovačka obavještajna služba bila je otvorena svim zavađenim stranama, što je bilo posebno vidljivo u doba kršćansko-islamskih ratova. U svim tim krizama njima je bilo važno da količinom i vjerodostojnošću filtriranih informacija ne iritiraju sultana. U vrijeme Mohačke bitke, u trećem desetljeću XVI. st., započela je velika promjena smjera u izvanjskoj politici Dubrovačke Republike. Nakon propasti Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva dubr. politiku prema Habsburzima odlikovao je povećan oprez. U to doba otvoreno je razdoblje snažnijih veza s Turcima, pa je došlo do prvih ozbiljnijih sukoba s vlastitim, a i sa stranim agentima koji su u Dubrovniku radili za interese zap. dvorova i slali im podatke o Turcima. Dubr. vlast te je prozapadne špijune, koje je do tada djelomično podupirala ili barem pred njihovom djelatnošću zatvarala oči, počela sve otvorenije progoniti. Ti su joj progoni koristili da postigne vanjskopolitičku ravnotežu u svojem ne baš uvijek stabilnom položaju između tur. Istoka i kršć. Zapada. Upravo u to doba sazreli su Držićevi kritički pogledi na dubrovačku udvornu politiku prema tur. imperiju. Za studija u Sieni, a osobito nakon povratka u Dubrovnik, Držić se u svojim polit. pozicijama približio onima koji su u Dubrovniku bili ušutkivani zato što su, prema mišljenju vlasti, odviše jasno zagovarali zap. usmjerenost dubrovačke izvanjske politike i što su nastavili raditi za interese Karla V. i austr. Habsburga. Bilo je to vrijeme u kojem su Dubrovčani otvoreno pomagali profrancusku i antihabsburšku obavještajnu aktivnost dubr. biskupa Filippa Trivulzija, pokazujući tim polit. izborom da im je bliži franko-turski savez od španjolsko-habsburške osovine. M. Držić je sa špijunima i tajnim agentima dolazio u dodir. Poznavao je Bočinčiće, koji su više od tri desetljeća u prvoj pol. XVI. st. špijunirali, najprije u korist Venecije, a potom za austr. Habsburge, te Marina Stjepanova Džamanjića, koji je na dvor Karla V. prenosio tajne informacije o tur. vojsci. Uz to, Držić je 1545. stupio u službu Christopha Rogendorfa, s kojim je 1545–46. putovao u Beč i Carigrad. Grof je bio uključen u tadašnju obavještajnu mrežu, pa je razočaran Habsburzima pokušavao usluge najprije nuditi Turcima da bi na kraju završio kao agent u službi franc. dvora. O Držićevim izravnim obavještajnim poslovima nije sačuvana dokumentarna građa. Ipak, neki dijelovi Držićevih pisama što ih je od 2. VII. do 28. VIII. 1566. pisao Cosimu I. i Francescu Mediciju po stilskim i sadržajnim karakteristikama tipičan su špijunski memorandum. U tim pismima opisuje i slučaj špijuna, trgovca Lorenza Miniatija, kojega su dubr. vlastela u vlastitom domu pretukla, a onda ga na silu privela u tamnicu. Iz arhivskih je izvora jasno da je Miniati, kojega je Držić poznavao, bio u Dubrovniku višestruki obavještajni agent koji je radio za nekoliko zap. naručitelja. Čini se da je Firentinac u jednom trenutku količinom informacija o Turcima neoprezno izložio opasnosti dubr. interese. Kad su tur. poslanici na to upozorili Dubrovčane, on je odmah napadnut, uhićen, a potom i zauvijek prognan iz Dubrovačke Republike. Držić je smatrao da je progon toga čovjeka nepravedan jer mu je bilo nejasno kako čovjek koji svojim informacijama štiti kršć. poziciju može u Dubrovniku biti nepoželjan. Dubrovnik kao najjužniji i najistočniji hrv. grad bio je u renesansi, zajedno s Venecijom, operativna baza španjolske i zap. špijunaže koju su zanimale informacije o snazi tur. vojske, o njihovu kretanju i ratnim namjerama u Europi. Veći dio tih špijuna bio je financiran iz Madrida i Milana, a poslije i iz Napulja. Tajna izvješća iz Turske dolazila su s Krfa, a onda su preko Dubrovnika prenošena u Veneciju, odakle su najčešće vijesti stizale na cilj u različite rezidencije Karla V., na dvor Filipa II. u Madrid, ili su ih namjenjivali Habsburzima u Beču. Može se pretpostaviti da je u tom špijunskom lancu, kojemu je Dubrovnik bio važna karika, sred. XVI. st. samo u španj. službi bilo uposleno tristotinjak agenata, od kojih je polovica bila trajno smještena u Carigradu. Najstarija vijest o španj. špijunu na Levantu koji je imao kontakte s Dubrovnikom potječe iz 1532. i odnosi se na stanovitog Anguelma, koji je preko Dubrovnika i Albanije trebao krenuti na istok kako bi na osman. području organizirao kršć. pobunu. Špijunske djelatnosti u Dubrovniku su bile još starije, pa je Venecijanac Andrea Donà kad je 1509. došao u Dubrovnik mogao konstatirati da u tom gradu »ima veliki broj onih koji se mogu nazvati exploratori«. Među njima je bio neki danas nepoznati Dubrovčanin koji se 1501. potpisivao kao amico fidel. Agentske poslove iz Dubrovnika za Veneciju u to je doba obavljao Firentinac Giacomo Zulian, koji je 1516–24. toliko radio na svojim šifriranim tekstovima da mu je sin još dugo dobivao godišnju mirovinu od stotinu dukata. U Dubrovniku se špijunažom bavio i alb. humanist Marino Becichemo, inače rektor na grad. školi. Od svih dubr. špijuna najaktivniji je bio Miho Bočinčić, koji je od 1522. zap. dvorovima redovito slao povjerljive informacije o kretanju tur. vojske i o stanju u Carigradu. Najprije je radio za venecijanske posrednike, a poslije je prešao u službu austr. Habsburga, kada je zbog dubr. strahova od Turaka iz Dubrovnika bio prognan, i kada mu je ondje bila rekvirirana sva imovina. M. Držić ga je posjetio u proljeće 1546. u Gradisci, kad je ondje bio s Ch. Rogendorfom, o čemu je dao iskaz 9. I. 1547, nakon povratka iz Carigrada. U svojoj politici, koja je još u renesansi nazvana raguziniranjem, Dubrovčani su pomagali svim zaraćenim stranama, osim Venecijancima. Njima informacije nisu prosljeđivali, nego su ih namjerno zaustavljali. Ipak, 1558. Dubrovčani su tajno obavijestili venecijanske vlasti o kretanju tur. flote. Ni Venecijanci nisu bili spremni pomagati Dubrovčanima, nego su se koristili svakom prilikom da njihovu dvostruku polit. orijentaciju izvrgnu ruglu. Sve ih to nije sprečavalo da špijunsku mrežu u Dubrovniku još više učvrste, pa su ondje u samom vrhu vlasti redovito imali niz uglednih konfidenata. Ti su im špijuni za novac prepisivali i slali šifrirana službena izvješća dubr. poklisara. Poznato je da je Nikola Marinov Gundulić (Gondola) u razdoblju 1499–1514. slao Venecijancima tajne poruke za koje mlet. kroničar Sanudo kaže da baš i nisu bile točne, a i da su uvijek bile ponešto zastarjele. U Veneciju je iz Dubrovnika slao tajne izvještaje kancelar Marco da Reggio, zatim plemići Nikola Bunić (Bona) i Bernardo Gundulić (Gondola). Moderna špijunaža utemeljena je u renesansnoj Firenci te su u arhivskim zbirkama toga grada sačuvani mnogobrojni izvori koji još u XIII. st. spominju grad. činovnike koji su imali nadgledati rad špijuna, pa su ih nazivali deputati super spiis. Sam Lorenzo Medici, vojvoda i pjesnik, u rukopisu Cronica s kraja XV. st.spominje neke »ispioni e chancellieri segretissimi«. Špijunaža je u Firenci osobito ojačala za vladavine Cosima I. Medicija, koji se u nekoliko zakonskih akata potrudio toj djelatnosti vratiti dignitet. Angažirao je beskrupulozne plaćenike koji su likvidirali sve neugodne polit. protivnike, ne samo u Firenci nego i u Veneciji. Poznato je da su Cosimovi tajni agenti usred Venecije ubijali njegove protivnike i disidente. Da su špijunski sustav što ga je stvorio Cosimo I. Medici cijenili upućeni suvremenici najbolje se vidi iz zapisa tiskara Alda Manuzija mlađega, koji ga je hvalio s obzirom na dobar kadrovski izbor povjerljivih i snažnih osoba kojima je jedini zadatak bio istraživati neprijateljeve poteze, predviđati tajne zamisli, ali i osluškivati raspoloženje vlastitoga naroda. A. Manuzio, koji je s Dubrovnikom njegovao bliske veze, hvalio je Cosima kao mudra vladara, jer mu nije nikad bilo teško potrošiti znatna sredstva kako bi dobio što kvalitetnija izvješća o svojim protivnicima. Poznato je da je samo 1561. Cosimova blagajna odvojila 40 000 dukata kako bi se platili troškovi špijuna. A. Manuziju, dok govori o špijunskoj mreži koju je razvio primatelj Držićevih pisama, čini se važnim istaknuti kako u Italiji sred. XVI. st. gotovo da i nije bilo dvorca, grada ili gradića, ljetnikovca ili gostionice iz kojih Cosimo svakodnevno ne bi dobivao povjerljive informacije. Nije stoga slučajno što je Držić – koji je poznavao polit. situaciju u Toskani – upravo tom čovjeku nudio urotničke zamisli. Za Cosimove tajne službe radio je 1540-ih Antonio Brucioli (1496–1566), pisac poznat mnogim onodobnim Dubrovčanima, blizak crkv. reformacijama, koji je proživio inkvizicijska ispitivanja, kojega su ne jednom zatvarali i kojemu su palili knjige. U jednom od povjerljivih izvješća, napisanom poč. 1560-ih, venecijanski ambasador u Firenci, Vincenzo Fedeli, tvrdi kako je cijela Firenca puna ljudi koji se iz straha ponašaju kao da su gluhi i nijemi, jer je teror koji se nad svima provodi, a najviše nad onima koji bi se što usudili izreći protiv Cosima, upravo strašan. Fedeli piše kako je Cosimo stvorio »una certa sorta d’omini«, dakle vrstu ljudi od koje svi bježe kao od kuge. On se, kao Manuzio, osvjedočio kako firentinski vojvoda svakodnevno dobiva izvješća. Uočio je da ljudi u Firenci zaziru i od najbližih prijatelja jer se boje da ih netko ne bi odao špijunima. Bilo mu je poznato da mnogi ljudi u gradu rade nečastan špijunski posao samo zato da bi bili u vladarovoj milosti. Sustav što ga je Medici stvorio bio je toliko jak da je preživio i dugo nakon njegove smrti. S nešto manje obavještajnoga intenziteta, ali s dosta protuturskoga naboja djelovali su u vrijeme renesanse na Mediteranu mnogi špijuni koji su radili za interese austr. Habsburga. Jedan od njihovih agenata bio je Mihovil Černović, inače dragoman u Carigradu između 1556. i 1563. Taj je špijun bio explorator secretus cara Ferdinanda I., a za sebe je zainteresirao Venecijance, kojima se s pravom činilo da radi protiv njihovih interesa pa su ga za vrijeme nekoga puta u Rim pokušali ubiti. Černoviću je blizak suradnik bio Zaccaria Dolfin, neko vrijeme biskup hvarski, venecijanski plemić i apostolski nuncij u Beču, kojega su poslije venecijanske vlasti prognale zbog tajnih i ne baš jasnih polit. poslova. U razdoblju renesanse Dubrovnik je, kako mu se tepalo, za zapadne oči bio vjerna kći rim. Crkve, bio je velik prijatelj kat. Španjolske, a što je značilo i prijatelj svih njezinih saveznika – od bečkoga dvora do Firence i Napulja. Ali kao klijent tur. sultana bili su Dubrovčani idealni prenositelji informacija na obje strane. Jednom su informacije s istoka svojevoljno posredovali zapadu, drugi put su neke vijesti sa zapada prenosili Turcima, jednom su te vijesti bile točne, a drugom prilikom namjerno bi ih reducirali ili falsificirali. Taj je nemoralni špijunski vrtuljak kod mnogih Dubrovčana izazivao otpor. Jedan od domaćih nezadovoljnika politikom ravnoteže i lisičenja bio je upravo Držić. Zbog neslaganja s dubrovačkom izvanjskom politikom 1566. pokušao je Cosima pozvati da pomogne srušiti vlast dubr. vlastele i time prekine štetne posljedice njihove protuturske, a prema Držiću antikršćanske i antieuropske politike. Posebno poglavlje u povijesti renesansne špijunaže pripadalo je otrovima. I tu su Dubrovčani posjedovali dobre poslovne informacije pa su otrove nabavljali iz Firence, koja je bila na glasu kao eur. središte za proizvodnju otrova. Poznato je da su otrove Dubrovčani ne jednom isprobavali na svojim neprijateljima. O tome postoje dokumenti iz 1525, 1641. i 1644, a u prosincu 1654, kad su se odlučili obračunati s nekim hajducima, obratili su se izravno firentinskom vojvodi da im pomogne nabaviti neke od najsuvremenijih otrova. Njihova molba bila je za manje od godinu dana uslišana, pa je u Dubrovnik stigla pošiljka s ukrašenom i praktičnom kutijom u kojoj su bili smrtonosni otrovi, koje su odmah iskušali na zarobljenicima što su ih u međuvremenu uhitili. Uostalom, bilo je to vrijeme u kojem je čak i pjesnik Ivan Bunić od vlade dobio tajni zadatak, a time i potrebna financijska sredstva, da organizira likvidaciju nekih opasnih Crnogoraca.