SOL

SOL. Vađenje soli na dubrovačkom području poznato je od ilirskoga i rimskog razdoblja.

Izbor M. Držića za pisara u solani
(Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Rogatorum, sv. 51, f. 186v)

Za vrijeme Dubrovačke Republike to je bio drž. monopol, o čemu svjedoči nekoliko članaka u Statutu iz 1272. Dubrovački je knez za potrebe svojega kućanstva dobivao sol po nabavnoj cijeni komune. Dubr. brodovi koji su prevozili pšenicu, žito i sol morali su određeni dio dati nadbiskupu, sakristanu crkve sv. Marije, predstojniku arsenala i stražarima (zdurima). U drugoj knjizi Statuta zapisane su i prisege koje su morali dati zaposleni u nabavi i prodaji soli: prisezali su da će biti predani u poslu, da će otkrivati moguće prekršitelje te odredbe i polagati račune za sol. I Dubrovčani i stranci koji su dovozili sol u Dubrovnik prvo su je morali ponuditi općini, a ako se dogovor ne bi postigao, sol se trebala ponuditi na prodaju izvan Dubrovnika. Nitko nije mogao prodati sol u Dubrovniku bez dopuštenja kneza, inače bi platio kaznu. U nadopuni Statuta 1408. određeno je da se spali barka koja krijumčari sol, a kapetan i mornari osude na tri mjeseca zatvora. U nekoliko odredaba iz osme knjige Statuta određeno je da se svi računi za sol upisuju u općinsku knjigu. Te poslove vodili su općinski pisari, a nadgledala dva carinika. Naznačena su mjesta na kojima je bilo zabranjeno prodavati sol (od Kumora do Budve). Budući da je u dubr. okolici bilo nekoliko manjih mjesta u privatnom vlasništvu u kojima se vadila sol, 1311. određeno je da se sva sol do 1. VIII. mora dovesti u Dubrovnik naponudu općini. Sol se prvo vadila u dubr. okolici, na otocima Šipanu i Mljetu (Soline), zatim u Gružu i Zatonu, a od 1333. u Stonu, kada je poluotok Pelješac došao pod vlast Dubrovnika. Već od XIII. st. Dubrovnik je nastojao osigurati monopol prodaje soli na širem području, posebno prema unutrašnjosti. God. 1253. sklopio je ugovor s bug. carem Mihajlom Asenom, koji je dopustio prodaju soli od Drine do Neretve. Na poč. XIV. st. sol se uvozila izZadra, Šibenika, s otoka Paga, zatim iz Drača, Valone, Venecije, Ortone, Brindizija, Klarencije, Krfa, Barcelone i Barula. Bos. kralj Tvrtko I. osnovao je 1381. primorski grad Herceg Novi, u kojem je sagradio slanice, a sol je prodavao u Brštaniku. To je ugrozilo dubr. prodaju soli pa su upornim diplomatskim akcijama Dubrovčani uspjeli postići da kralj Tvrtko ukine slanice. Nakon tur. osvajanja u XIV. st. Dubrovačka Republika obvezala se opskrbljivati tur. podanike solju, a Turci su Dubrovčanima dopustili monopol prodaje na gl. trgu na ušću Neretve u Gabeli (Drijeva). Prodaja soli na tom mjestu trajala je do 1673, kada ju je preuzela Mletačka Republika. Uzaludni su bili napori Stjepana Gradića da se trgovište vrati Dubrovčanima, pa je Republika mjesto prodaje soli prebacila na svoj teritorij kraj Maloga Stona (Tabor). Osim na ušću Neretve, sol se prodavala u Slanom (Dubrovačko primorje) i u Dubrovniku, gdje se iz brodova iskrcavala u grad. luci, na Peskariji, a zatim prenosila u spremišta (slanice). U tom poslu glavni je bio Solni ured, smješten u Velikoj carinarnici, a od 1522. u Sponzi, izgrađenoj na istome mjestu. Njime su upravljala tri drž. službenika, nadsolari (soprasalinarii), birani iz redova vlastele, zaduženi za kupnju, prodaju, nadzor i promet soli. U uredu su bili zaposleni i pisari, solari (solarii), koji su vodili knjige troškova. M. Držić je službu pisara u grad. solani obavljao od 23. III. 1553. do 11. IX. 1556, kad je svojevoljno odustao: »Electio scribani salis in locum p(res)b(yte)ri Marini Dersa, qui refutauit seu dictu(m) officiu(m) renuntiauit«. Čuvari i vojnici čuvali su sol pri iskrcaju, a mjerio ju je službeni mjerač. Mjere za sol (modius, moggio) bile su spud, salma (salmo) i kar (carro). U XVIII. st. u Dubrovniku je bilo osam slanica za spremanje soli: nova i stara slanica sv. Luke, slanica na Peskariji, u kuli Peskarije, slanica sv. Barbare, u tvrđavi Revelin, te dvije slanice ispod i iznad ulice Prijeko. Sol se u Dubrovniku prodavala na dva mjesta: u istočnom predgrađu Ploče i u trgovini u gradu, a često ju je vlada besplatno, kao milostinju, dijelila samostanima na dubr. području. Prije stjecanja poluotoka Pelješca 1333. dubrovačka su vlastela uzimala stonsku solanu (solila) u zakup od vladara iz zaleđa. Tadašnja stara solila zbog male površine i produktivnosti te zbog čestih vodenih bujica nisu proizvodila puno soli i njihov zakup pojedincima nije bio više isplativ. Dubrovačka Republika u XV. st. odlučila je uz stara solila sagraditi nova. Odstranjena je sva zemlja tako da su se solila spustila do morske razine, a 1460. oko njih je sagrađen ogradni zid. Upravitelje solila (dva plemića) svake godine birala je dubr. vlada. S njima su birani i pisari koji su vodili knjige primitka i izdatka soli te zanatlije (protomagistri). Malo vijeće biralo je i prodavače soli (venditores), partitore (partitores), koji su besplatno dijelili sol vlasima, i otkupitelje soli od stranaca (masarii). Rad na solilima u Stonu započinjao je odlukom Vijeća umoljenih u travnju. Prvo se voda nakupljena od kiša iz solila izbacivala u more. Potom se na početku ljeta u solila puštalo more. Kad bi ishlapjelo, puštalo se do mjesta zvanih guvna, u kojima se pravila sol. Svako guvno nosilo je ime sveca (sv. Vlaho, sv. Frano, sv. Nikola, sv. Baltazar). Na poč. XIX. st. u stonskim solilima bilo je dvadeset jedno guvno. Postojale su dvije vrste: guvna s popločanim dnom davala su sol bijele boje (sale bianco), a guvna sa zemljanom podlogom sol tamne boje (sale rosso). Sol se prvo prikupljala na manje hrpe, a potom se prebacivala u skladišta – slanice. U stonskim solilima je u XVIII. st. bilo osam slanica: Od ponte, Od tornja, Slanac na levantu, Od tramuntane, Drvarica, Duboka, Tabor i Pakljena. Od 1673. na mjestu Tabor u Malom Stonu, ispod tvrđave Korune, prodavala se sol tur. podanicima, a za to su bila zadužena dva plemića koja je imenovala dubr. vlada. Na prikupljanju soli radili su stanovnici s poluotoka Pelješca (iz stonske knežije i janjinske kapetanije), a katkad bi im pomagali stanovnici iz Dubrovačkog primorja (iz Slanoga). Sol se za prodaju u Gabeli na rijeci Neretvi prebacivala na dva načina: kopnenim putem od Stona do Malog Stona i zatim lađama, te morskim putem oko poluotoka Pelješca do Gabele posebnim lađama, tzv. »pelješkim solaricama«, koje su vozili stanovnici Trpnja. Odlukom Maloga vijeća vlasnici i mornari lađa koje su prevozile sol u Neretvu bili su oslobođeni rada na stonskim solilima. Zbog čestih gusarskih napada, lađe natovarene solju pratili su i naoružani brodovi. Prijevoz soli s dubr. područja u unutrašnjost Balkanskoga poluotoka obavljao se karavanama. Nakon pada Dubrovačke Republike, 1808–15. proizvodnju soli u Stonu preuzela je franc. vlast, a potom austrijska. Od 1840. unaprijeđena je organizacija uprave solane koja je tada imala 131 stalnog zaposlenika: tehn. upravitelja, nadzornika, dva podnadzornika i sedam starješina (capi), dvadeset voditelja poslova (guida) te sto stražara. Mnogo više bilo je sezonskih radnika koji su prikupljali i skladištili sol. Radi povećanja produktivnosti solane austrijska je vlast 1869. produžila vrijeme skupljanja soli od svibnja do listopada. U XIX. st. stonska solana s dvanaest solila proizvodila je tri vrste soli: bijelu krupnu sol, sitnu sol i žutu sol. Ipak, stonsku sol zbog jake tal. konkurencije iz solane u Trapaniju država nije mogla prodati. Za vrijeme I. svj. rata nije bilo dovoljno radne snage pa je stonska solana prestala raditi. Nakon osnutka Kraljevine SHS pokušao se unaprijediti i modernizirati rad u solani. Voda se iz bazena izbacivala strojem na naftu, a zatim i crpkama. Stonska solana, uz onu na otoku Pagu, ostala je do danas jedan od najvećih proizvođača soli na istočnoj jadranskoj obali.