SILOVANJE

SILOVANJE. Koncepcija kaznenoga djela silovanja, kakva je postojala u Držićevo doba, izgrađena je tijekom srednjeg vijeka na podlozi rimskoga, kanonskog i germanskog običajnoga prava.

Dok je u starijem rimskom pravu naglasak bio na otmici iz očinske vlasti, u Justinijanovoj kodifikaciji rimskoga prava, koja je bila važan izvor srednjovjekovne pravne doktrine, silovanje je ocrtano kao nedopušteni čin obljube koji treba kazniti smrtnom kaznom i konfiskacijom imovine. Gracijanov dekret (Decretum Gratiani, sred. XII. st.) i drugi izvori kanonskoga prava u središte su stavili pitanje volje i pristanka na spolni čin: naglašen je element prisile i žrtvina otpora. Iz germanskoga prava vjerojatno je prodrlo rješenje po kojem silovatelj može izbjeći kaznu zaključenjem reparatornoga braka. Srednjovjekovna i novovjekovna praksa svjetovnih sudova kombinirala je i zadržala te elemente, no izmijenila je vrste kazni, sukladno s općim trendom transformacije kazni od tjelesnih i novčanih u zatvorske. Prema Statutu iz 1272, koji je formalno ostao na snazi do pada Dubrovačke Republike, silovanje se kažnjavalo visokom novčanom kaznom (50 perpera), a zločincu koji ju ne bi platio prijetilo se kopanjem očiju (VI, 6). No ista je odredba oslobađala kazne zločinca koji se žrtvom uz njezin pristanak oženio. Dubrovački sudski predmeti iz XV. i XVI. st. pokazuju da je statutarno rješenje u praksi bilo izmijenjeno i ublaženo u korist silovatelja. Ako je žena odbila zaključiti reparatorni brak, silovatelj je bio dužan priskrbiti joj miraz određene visine te izdržavati zatvorsku kaznu. Ne učini li to, prijetila mu je smrtna kazna. Svi se ti elementi, u ponešto nejasnu odnosu, spominju i u Držićevoj komediji Tripče de Utolče, u kojoj je riječ o tome da se u Kotoru silovanje kažnjava vješanjem, odn. da je silovatelj dužan platiti ženi miraz ili provesti pet godina okovan u tamnici. U istoj komediji spominje se još jedan detalj prepoznatljiv iz pravne prakse. Naime, Anisula savjetuje Kati: »Kad dođe k tebi, vikni: ’Silu mi čini!’« (II, 3). Ta je sintagma osobito frekventna u devetom prizoru trećega čina, u kojem Kata Anisulin savjet provodi u djelo: »Kata: Jaoh meni! Je li tko? Silu mi ȕčinî! Jaoh, neću! (…) Hoće mi forcu učinit!«; »Kotoranin: Forcu? Ah, can traditur! Vodi ga dolu. (…) Traditor! Force činit od djevojaka?! (…) Vodi ga u tamnicu! Force činit, ah!«; »Grk: Chie? Voler far forza garzona virzine? Ti star la gola inpiccado! (…) Far forza – Dio vardi, Gio vardi!« (»Što? Htjeti silovati nevina djevojka? Tebe za vrat objesiti? /…/ Silovati – Bože sačuvaj, Bože sačuvaj!«); »Kata: Kerpe, ona starež ktio mi je forcu učinit«; »Kerpe: Forcu? On?! Pas traditur! (…) Jeda ga objese kako psa! Pođ’ doma ti, ja ću it na podestata. Forcu! Ah, impiccado per la gola!«. Ovdje je, dakako, riječ o lažnoj optužbi, no takav je povik sud inače smatrao relevantnim dokazom da obljuba nije bila sa ženinim pristankom. Dubr. propisi nisu težinu silovanja vezivali uz žrtvin status (bračno stanje, dob, stalež i sl.), kao što je često bilo u drugim sredinama, no potpunije istraživanje sudske prakse vjerojatno bi potvrdilo da je sud o tim čimbenicima vodio računa.