SHAKESPEARE, WILLIAM

SHAKESPEARE, WILLIAM, engleski dramatičar i pjesnik (Stratford, 23. IV. 1564 – Stratford, 23. IV. 1616).

Djelovao u Londonu. U mladosti glumac, poslije dioničar i stalni autor najuglednije kaz. skupine svojega vremena, koja se isprva prema pokrovitelju zvala Komornikovi ljudi, a nakon 1603, kad im je patron postao upravo okrunjeni kralj Jakov I., Kraljevi ljudi, te koja je od 1599. nastupala u otvorenom kazalištu Globe, a od 1608. i u zatvorenom kazalištu Blackfriars. Osobno se brinuo samo o objavljivanju dviju narativnih poema, Venera i Adonis (Venus and Adonis, 1593) i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece, 1594) te možda ciklusa soneta (1609; pisani 1590-ih), stoga što se dramske tekstove ponajprije držalo namijenjenima izvedbi te nisu bili smatrani književnošću u onom smislu u kojem je to bila poezija, iako su najčešće također bili pisani u stihu. Gotovo polovica od trideset osam dramskih djela koja danas čine kanon Shakespeareovih djela – među njima Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra), Oluja (The Tempest), Zimska priča (The Winter’s Tale), Kako vam drago (As you Like It), Na Tri kralja (Twelfth Night), Julije Cezar (Julius Ceasar), Koriolan (Coriolanus) i Macbeth – nije bila objavljena za piščeva života jer dramski tekst nije bio vlasništvo autora, nego kaz. družine koja ga je izvodila te se, s iznimkom piratskih izdanja, najčešće sumnjive kakvoće, u jeftinom, tzv. quarto formatu, tiskao tek kada više nije bio na repertoaru. Tiskane su se verzije čak i tada često zasnivale na stenografskim zapisima ili pamćenju glumaca, kojima je bio davan samo prijepis njihove uloge, a ni dostupni autorski rukopisi nisu bili pripremljeni za objavljivanje. Najznamenitiji dramski opus svj. književnosti prvi je put objavljen u luksuznom izdanju, u tzv. folio formatu, što su ga 1623. za tisak priredili Shakespeareovi prijatelji i kolege glumci John Heminge i Henry Condell, služeći se osim već postojećim quarto izdanjima pojedinih tekstova i (poslije izgubljenim) autorovim rukopisima ili prijepisima tih rukopisa za potrebe izvedbe, razdijelivši ga na komedije, historije i tragedije, a ta je žanrovska podjela, uz uvođenje četvrte kategorije romansi, ugl. zadržana do danas. Shakespeareov je opus nastao unutar relativno kratkog razdoblja kada je u gradu s oko 200 000 stanovnika djelovalo čak šest kazališta i niz dramatičara – Thomas Kyd (1558–94), George Chapman (?1559–1634), Christopher Marlowe (1564–93), Ben Jonson, Thomas Dekker (1572–1632), John Marston (1576–1634), John Webster (?1578–?1634), John Fletcher (1579–1625) i Thomas Middleton (1580–1627) – koji su blisko surađivali, međusobno usavršavajući, parodirajući ili izravno preuzimajući zaplete, teme, pjesničke postupke i dramske tehnike. Shakespeare se nenadmašnom vještinom koristio uvjetima hipertrofirane intertekstualnosti, posezanja za višestruko obrađivanim predlošcima i doslovnog preuzimanja čitavih ulomaka i rečeničnih sklopova što su poticali kako poetika, koja vještinu umj. oblikovanja i vladanja konvencijama cijeni više od originalnosti, tako i uvjeti kaz. produkcije u kojoj bi kaz. skupina na repertoaru imala i četrdesetak drama po sezoni, od kojih bi polovica bile nove. Osim recepcijskom kontekstu i zahtjevima cenzure, tekst se prilagođavao zahtjevima izvedbe te bi ga pri scenskom obnavljanju redovito revidirao sam autor ili koji drugi dramatičar. Nakon što su izvorni rukopisi izgubljeni, tekst folio izdanja postao je osnovom, a u slučaju osamnaest drama i jedinim izvorom svih potonjih izdanja Shakespeareovih djela, pa je obliku u kojem ih danas poznajemo nezanemariv doprinos glumaca, redateljâ, cenzorâ, prepisivačâ, slovoslagarâ te niza urednika. U Hrvatskoj se Shakespeare scenski javio tek u XVIII. st., i to na repertoaru gostujućih njem. družina, a prvi prijevod potječe iz 1836. Pregled kaz. recepcije sastavio je Boris Senker (Bard u Iliriji, 2006), a prijevodne Mladen Engelsfeld (Hrvatski prevoditelji Shakespearea, 1989).

Važnost Shakespearea za proučavanje M. Držića sagledavan je iz dviju perspektiva: pozitivističko-filološke, koja prevladava u starijim usporedbama Wilhelma Creizenacha, Josipa Torbarine, Rudolfa Filipovića i Alberta Batesa Lorda, te moderne poetičke u radu Pavla Pavličića, odn. strukturalno-antropološke u radovima Lade Čale Feldman. W. Creizenach prvi je 1901. upozorio na sličnosti među likovima u »pirnim dramama« San ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) i Grižula, opisujući potonju kao »jedno od najprivlačnijih djela miješanog fantastično-realističnog roda« (Povijest novije drame – Geschichte des neueren Dramas, II, 1901). Rad A. B. Lorda Igra riječi i značenja u Držićevu »Plakiru« (1967) potvrđuje povlašteno mjesto što ga u poredbenim čitanjima Držića i Shakespearea zbog zajedničkog vremena radnje i kompozicijskih elemenata imaju San ivanjske noći i Grižula, dvije varijante »motiva koji se može naći u cijeloj renesansnoj Europi«. U istoj metodološkoj tradiciji J. Torbarina razrađuje sličnosti pojedinih izbora s obzirom na žanrovske odlike, motivske sklopove i retoričke postupke proistekle iz služenja istim retoričkim i kult. naslijeđem eur. humanizma u radu Šekspirske teme u djelu Marina Držića (1967), a s posebnim ih naglaskom na pastirske igre i San ivanjske noći u radu Ivanjska noć u djelu Držića i Shakespearea (1970) dopunjuje usporedbom folklornih elemenata. Toponim Ilirija, mjesto radnje u Na Tri kralja drugi je najvažniji fokus usporednih čitanja pa filološkom analizom onomastike i prostorne deiktike, a osobito na temelju višekratne upotrebe termina argosy, Torbarina već u radu Argosy ili: što engleski rječnik duguje Dubrovniku (Nova Evropa, 1933, 5) dokazuje Shakespeareovu obaviještenost o Dalmaciji i Dubrovniku te tvrdi da je »Shakespeare pod imenom Ilirije razumijevao hrvatsku obalu«, dok R. Filipović u radu Shakespeareova Ilirija (1957) usporedbom opisa Dubrovnika u Shakespeareu suvremenoj putopisnoj literaturi s dramskim replikama, na temelju podudarnih sintagmatskih izbora i kult. konstrukcija tvrdi kako je toponim Ilirija nedvojbeno Shakespeareu bio »konkretan i određen geografski pojam, tj. Hrvatska«. Tek rad L. Čale Feldman Ilirija prerušena (1999), dokazuje strukturnu motivaciju odabranog toponima, upozoravajući na ključnu ulogu spajanja naslovom istaknutog razdoblja dvanaestnice (izv. twelfth night), vremena »maskiranja, ne samo u životinjska obličja, nego i u drugi spol« s vjenčanim obredima. Budući da je takav spoj »upravo jedna od rijetkih jedinstvenih folklornih pojava dalmatinskih karnevala u kontekstu mediteranskog naslijeđa«, Shakespeareov bi izvor doista mogla biti Dalmacija, odn. područje Dubrovačke Republike. Njegov komad o »rastavljenim i zatim različito sastavljenim« parovima, punom svakovrsnih prijevara, zamjena i aluzija na »metaforičku i stvarnu transvesticiju, [koji] vjenčanom finalu teži kroz niz čudnovatih višestrukih združivanja i razdvajanja u raznolikim spolnim kombinacijama« strukturno-izvedbeno podudara se s dubrovačkom karnevalskom procesijom koja uključuje interno strukturno zrcaljenje većeg broja travestiranih parova, ali i s tzv. bijelim maškarama s otoka Pelješca, koje uključuju blizanačke heteroseksualne parove, a prema legendi potječu iz vremena Ilira. Čale Feldman pokazuje kako se spolno inverzno preodijevanje Pȅre u Dundu Maroju – koje je, premda jedino u Držića, kao i sam lik Pȅre, inače slabo privlačilo analitičku pozornost, a koju podrobno analizira u radu Žensko za muško i muško za žensko u starijoj hrvatskoj dramatici i kazalištu (1997) – strukturno podudarno s Violinim u Na Tri kralja: obje su junakinje izložene »simetričnim iskušenjima, koja bi ih razotkrićem mogla lišiti zaštitničkog okrilja dvostrukog, žensko-muškog identiteta«, naime, borbenom okršaju s muškarcem (Dživulinom Lopuđaninom, odn. Sir Andrewom) te ljubavnom susretu sa ženom (Petrunjelom/Laurom, odn. Olivijom). U knjizi Poetika manirizma (1988) Pavao Pavličić srodnosti Držića i Shakespearea objašnjava zajedničkom manirističkom poetikom, koja se pokazuje aktivnim stavom prema literarnoj tradiciji kao izvorištu inovativnih knjiž. postupaka i nužnoj pozadini uspostavljanja vlastitog identiteta, shvaćanjem izvanknjiž. zbilje kao konstitutivnoga dijalektičkog uvjeta fikcionalnog oblikovanja, čime se obje razine problematiziraju, izrazitim metatekstualnim interesom djela za vlastiti ustroj i njegovo mjesto u postojećem žanrovskom sustavu oblikovnih konvencija, kroz koji se prelamaju svi drugi problemski odnosi, poput društv. funkcije književnosti. Polazeći od tih načelnih spoznaja, Čale Feldman usporednom analizom Sna ivanjske noći i Držićeve drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena s obzirom na dramaturšku strukturu teatra u teatru u knjizi Teatar u teatru u hrvatskom teatru (1997) dokazuje podudarnu kompozicijsku logiku upotrebe te tehnike kojom se Držić prvi poslužio u hrv. drami, a i među prvima uopće. Osim detaljne analize problematiziranja zbilje i fikcije umetanjem predstave s alegorijskom mitol. radnjom u okvirno scensko zbivanje prigodne pirne maskerate te poistovjećivanjem kaz. prikaza sa snom, posebno se ističe podudaran način na koji su se »folklorna motivika ali i folklorna predstavljačka tradicija uplele u izgradnju tih dvaju kazališnih eksperimenata s umetnutim planovima«. Za razliku od prijašnje usmjerenosti na moguće izvore motivskih i kompozicijskih podudarnosti, Pavličić pokazuje ključnu važnost poetičkih srodnosti dvaju autora, a Čale Feldman demonstrira dramaturšku funkciju analognih odabira pri služenju naslijeđem učene i pučke kulture