SATIR

SATIR, lik u drami Tirena.

Na sceni se pojavljuje na kraju četvrtoga prizora prvoga čina, kad Tirenu pokušava oteti Ljubmiru, o čemu se govori u didaskaliji, dok on nema nikakvu repliku (»Ovdi satir usktjebude vilu ugrabit, a vila prid njim uteče, a Ljubmir za njime; i svršuje prvi at«). Tek u šestom prizoru četvrtoga čina Satir objašnjava što se u međuvremenu dogodilo: obišao je cijelu planinu, ali Tirenu nije pronašao. Njegov je monolog oblikovan u maniri ucviljena petrarkista, iskaz obiluje groznim plačem, žudnjom za rumenim ličcem, ljuvenim pogledom i anđeoskim obrazom, on drago mre i stine od ljubavi, život mu skončava na suncu kako mraz. Tipična je i situacija u kojoj se Satir našao: obraća se prirodi, apostrofirajući lugove i vode, da bi se potom razbjesnio, želeći čupati stabla, osljepljivati, uništavati stada, pa se u tom obratu – samo s drugim predznakom – prepoznaje posljednja faza petrarkističke zaljubljenosti: osvješćivanje i odricanje od ljubavi. U takvu će stanju sresti Ljubmira, potući se s njim i onesvijestiti ga kamenom. Scena borbe nije prikazana, nego je opisana u didaskaliji: »Ovdi Ljubmir boj bije s satirom, koji ga napokon jednom stijenom udari i smete ga, ter pade na zemlju kako mrtav«. U petom prizoru petoga čina na scenu stupaju trojica satira koja se umiješaju u tučnjavu uzmnožnih (Ljubmir, Ljubenko, Radmio) i

pastira (Miljenko, Radat, Dragić). Kad Tirena prekine borbu i najavi mir, slože se svi, pa i trojica satira, od kojih je jedan i Satir koji je onesvijestio Ljubmira, premda se ne zna koju on repliku izgovara.