RODOVI, PLEMIĆKI

RODOVI, PLEMIĆKI. Dubrovački kroničari iz XV. i XVI. st. nabrojili su 150 i više plemićkih rodova, a znanstvenim istraživanjem na temelju prvih popisa s početka XIV. st. potvrđeno ih je osamdesetak.

Grbovi dubrovačkih plemićkih obitelji

Mnogi su rodovi izumrli tijekom XIV. st., u epidemijama kuge, zbog ženidbe s pučanima ili zato što su ostali bez muških nasljednika. U XV. st. bila su 33 roda, koje Filip de Diversis spominje 1440. u Opisu slavnoga grada Dubrovnika: Babalio, Basilio, Benessa, Binçola, Bocignolo, Bona, Bonda, Buchia, Caboga, Calich, Crieva, Crose, Georgio, Getaldi, Gondola, Gozze, Grade, Luca, Lucari, Martinussio, Menze, Mlascagna, Palmota, Poza, Proculo, Prodanello, Ragnina, Resti, Saracha, Sorgo, Tudisio, Volze i Zamagna. Odrasli muški članovi tih obitelji činili su Veliko vijeće, središnje polit. tijelo iz kojeg su proizlazile sve polit. službe. Dubr. vlastela sebi su pripisivala četverostruke ant. korijene: epidaurske, rimske, trojanske i salonitanske. Stvarno podrijetlo dubr. plemstva bilo je romansko i slavensko. Kao i u ostalim gradovima u Dalmaciji, starosjedilačkim Romanima ili Romejima, podanicima Istočnog Carstva, pridružili su se slav. došljaci. Postupan prodor slav. obitelji u krug plemstva može se pratiti već u ispravama iz XI. i XII. st. Brojčana jakost Slavena dovela je do njihove prednosti, ali je rom. tradicija i dalje ostala staleškim obilježjem plemstva. Plemići su se počeli dijeliti od drugih trgovaca već tijekom XIII. st. Plemićki krug činile su trg. obitelji do čijeg je gosp. uspona došlo do 1300. ili neposredno nakon toga. Nakon zatvaranja Velikoga vijeća 1332, krv predaka i vlast postale su temeljnim odrednicama plemstva, koje se od tada može smatrati staležom. Nasljednim pravom kao kriterijem pripadnosti plemstvu, isključeni su osobna sposobnost, vrlina, zasluga i gosp. uspon kao čimbenici moguće promjene društv. statusa. Vlastelinski rodovi povezivali su pojedince i ostvarivali društv. utjecaj, ali ne u toj mjeri da bi se rod moglo smatrati polit. jedinicom. Zakonima, preventivnim mjerama i kaznama sprečavala se privatizacija vlasti u rodovima. Mnogobrojnim zakonima i mjerama osiguravala se ravnomjerna raspodjela vlasti i onemogućivalo prisvajanje moći. Upravni sustav temeljio se na staleškoj jednakosti, što znači da su Republikom vladala vlastela u cjelini. Među plemstvom svijest o obitelji bila je ponajprije utemeljena na pojmu roda, agnatske patrilinearne zajednice. Rodovska svijest plemića imala je oblik stabla koje se grana od začetnika roda do pojedine osobe koja mu pripada. Značenje roda u XV. i XVI. st. nije bilo isto kao u prijašnjim stoljećima, prije zatvaranja Vijeća i nastanka samostalne aristokratske republike. Polit. značenje koje je nekada imao plemićki rod preuzeo je stalež u cjelini. Među ostalim, to pokazuje i jačanje bilateralne koncepcije rodova, odn. rast značenja ženske linije. Plemićko podrijetlo žena u dubrovačkim je prilikama bilo mnogo važnije za rodovsku i stalešku politiku nego u drugim gradskim republikama toga doba. Ipak, patrilinearni temelji vlastele jasno su odredili položaj žena unutar društvenih i obiteljskih odnosa, a zatvaranje Vijeća učvrstilo je razliku plemićkog statusa muškaraca i žena. Među ženama plemstvo se moglo isticati samo izvanjskim manifestacijama, jer je njihov vlastelinski položaj bio određen samo podrijetlom, a ne i javnim djelovanjem. Polit. određenje staleža na društv. razini poduprle su stroge ženidbene odredbe. Staleška endogamija provodila se s iznimnom strogošću, nepoznatom u drugim suvremenim eur. sredinama. Još u XIII. st. ženidbene veze počele su se koncentrirati u krugu istaknutih obitelji i pripomogle su njegovu stapanju i izdvajanju. Bračna politika poduprla je polit. odluku iz 1332, no tek se u XV. st. plemstvo doista biološki izoliralo. God. 1462. vijećnici su velikom većinom donijeli odluku da se vlastela ne smiju ženiti pučankama, »da se ne bi odsad kvarila plemićka krv pučanskom«. Plemstvo shvaćeno kao nasljedno svojstvo uključivalo je slavu predaka, nešto što pojedinac ne može sam steći i što nije svakomu dostupno. Smatralo se da svaka međustaleška mezalijansa nepopravljivo kvari to naslijeđe. Restriktivna staleška endogamija urodila je srodničkim brakovima u trećem i četvrtom koljenu, o čemu su donesene i zakonske odredbe. Granice plemićkog roda nisu bile određene krvnim srodstvom, nego zakonom, što znači da potomci rođeni izvan zakonita plemićkog braka nisu smatrani članovima roda. Tako je i rod Držića izgubio plemstvo u drugoj polovici XIV. st., kada je jedini potomak toga roda ostao Marinov predak Živko, izvanbračni sin Marina Valijeva Držića. Primarna zadaća svakog naraštaja bila je produžiti kontinuitet obitelji i prenijeti patrimonij potomcima. Jednakost među plemstvom bila je u obitelji promovirana diobom nasljedstva na jednake dijelove među sinovima, dok su kćeri bile mirazom isključene iz nasljedstva. Nasuprot načelu primogeniture, to se načelo smatralo temeljem republikanizma. Zajedno s endogamijom, taj nasljedni sustav učvršćivao je društv. hijerarhiju definiranu polit. razlikama. Osim plemićkog statusa, polit. monopola, zemljišnog posjeda, nekretnina i novca, patrimonij je uključivao i način života, osobitu plemićku uljudbu. U to je ulazilo i simbolično naslijeđe: ime roda, osobna imena, grb, pečat, zemljišni posjed, palače, kult mrtvih, rodovski patronati, obiteljska memorija i rodoslovlja. Ime i grb prenosili su se kao kolektivno vlasništvo i obilježje roda te postajali glavnim simbolima obiteljskoga kontinuiteta i zajedništva. Palača je bila mjesto koje je povezivalo živuće članove roda s precima. Zbog osobitog značenja za obiteljski ugled, stare palače u središtu grada često su bile oporučno zaštićene, što je podrazumijevalo da se kuća ne može otuđiti ni na koji način, već se može samo nasljeđivati s koljena na koljeno. Zemljišni posjed i ljetnikovci također su pridonosili potvrdi društv. statusa pojedinca i obitelji, iako manje od grad. palača. Bogati građani veletrgovci slijedili su vlastelu u oblikovanju svojih rodova i rodbinskih mreža, iako ih nisu vezivala jednako stroga staleška pravila. Nasljedovanje vlasteoskih pravila obiteljskog življenja dovelo je tijekom vremena do neformalnog, ali čvrstog zatvaranja tog sloja, što se postizalo osobitim strukturiranjem obitelji i ženidbenom politikom. U XVI. st. najbogatiji građani izdvojili su se od ostalih te su se počeli ženidbeno povezivati u zatvorenu krugu, po uzoru na vlastelu. To je bio jedini način kojim su mogli produbiti razliku u odnosu na sitni puk, jer im je uspon do Velikoga vijeća i upravnih funkcija i dalje ostao zatvoren. Ustrojem obitelji i politikom sklapanja brakova naglašavali su i čuvali istaknuti društv. položaj. Načelno, građanima je podrijetlo bilo manje važno pa zbog toga prezime, grb i drugi simboli roda nisu imali isto značenje kao za vlastelu. No, kod vodećih trg. rodova, zajedno s bogatstvom i težnjom za društv. usponom, raslo je i značenje podrijetla pa su i oni veliku važnost pridavali simbolici roda. Slično kao i vlasteli, osobito su bili važni ime roda, obiteljska tradicija, nekretnine i kult mrtvih. Prisvojili su i grbove, koji nisu značili isto što i kod vlastele, to jest kontinuitet plemićkog roda, ali su u svakodnevici grad. života uzdizali dotičnu obitelj iznad ostalog puka. Po uzoru na brojne vlasteoske genealogije nastale su i genealogije rodova velikih trgovaca, okupljenih u bratovštini antunina.