RAT, POGUBA LJUCKE NARAVI

RAT, POGUBA LJUCKE NARAVI. U prvom prologu Dunda Maroja negromant Dugi Nos izgovora rečenicu:

»Ja Dugi Nos, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi–žene, stare–mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoji a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi«.

Stajalište o ratu kao pogubi treba istaknuti, jer je izrečeno u doba kada je svaki rat vođen kao bellum iustum, tj. pravedan rat.

Doktrina pravdanja nasilja nastavila se sve do sred. XX. st. i osnivanja Ujedinjenih naroda kao krunske institucije međunar. suradnje. Nije slučajno što je ideja iskazana u Dubrovniku: tijekom stoljeća on je postao polit. fenomen, jer je uspijevao izbjeći ratove s drugim državama i gradovima, što je u ranonovovjekovlju bila iznimka. Dubrovnik je izrastao u raskrižje i spojnicu međunar. veza, zadržavajući pritom neutralnost s obzirom na mnogobrojne države koje su međusobno bile suprotstavljene, što ponajprije treba pripisati umijeću dubrovačke aristokratske vlasti i njezinim mudrim diplomatskim aktivnostima. Prema toj politici M. Držić je bio kritičan, ali je njezinu nenasilnu i antiratnu politiku podupirao. To što je Dubrovnik uživao željenu i deklariranu nezavisnost bilo je povezano i s potrebama tada suprotstavljenih država i naroda, kao i svjesnim održavanjem mogućnosti da se održavaju međunar. veze ne samo radi trgovine nego i radi pribavljanja obavijesti o neprijateljima i suprotstavljenim polit. subjektima. O tome je Držić neizravno progovorio u prvom prologu Tirene, u Vučetinoj replici:

»Vidiš li ovi grad i vlastele ove?
Po svemu svitu sad dobro ime njih slove.
Istočna gospoda po božjoj milosti
otmanskoga ploda miluju ih dosti;
i tamo od zapada uzmnožna gospoda
ljube ih sva sada, – milos im tuj Bog da;
razmirja ne imaju na svitu s nikime,
korablje plivaju njih vitrom svakime«
(s. 39–46).