POSVETE

POSVETE. Stari hrvatski autori posvete su pisali uglavnom samo onda kad bi svoje djelo objavili tiskom.

Činili su to iz dvaju razloga: zato što je tiskanje obično trebalo financijski poduprijeti, pa bi se onda tekst i posvetio onomu tko je dao novac; zato da se u posvetnom tekstu preduhitre eventualne zamjerke djelu, bez obzira na to ticale se te zamjerke knjiž. kvalitete ili društv. priličnosti djela. Tako je bilo i s Držićem: on je 1551. tiskom objavio Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi i Tirenu, pa samo ta dva djela i imaju posvete. Pri tome posveta Tirene ima izrazitije konvencionalan karakter, a posveta Pjesni nosi naslov Marin Držić svojim prijateljem i više je poetički orijentirana. U posveti Tirene govori se ponajviše o moralnim vrlinama naslovnika Marina Ivanova Pucića, pod čiju je zaštitu Držić želio staviti djelo. Od podataka koji u tom kratkom tekstu mogu biti zanimljivi s književnopov. stajališta, ističe se onaj da je Tirena mnogo kružila u rukopisu, pa da je pri prepisivanju mijenjana i kvarena te da je to gl. razlog što se izdaje tiskom. Taj je podatak važan zbog toga što se za većinu ostalih Držićevih djela drži da su pisana ponajprije za izvedbu i da im autor nije bio namijenio dulji literarni život. Ako je pak Tirena zamišljena kao prava književnost pa je kružila u rukopisu, onda je zacijelo slično i s ostalim pastoralama, a valjda i s komedijama, jer je Držić inzistirao i na njihovoj literarnosti. Zato se u prologu Skupa hvalio kako se oslonio na Plauta. Relevantniji su podaci iz posvete Pjesnima, jer ondje se gotovo isključivo govori o vrijednosti pjesama što slijede, o načinu na koji su napisane i o njihovoj recepciji. Nije nevažno ni to što Držićeva argumentacija u tom prologu ima izrazito maniristički, gotovo končetistički karakter. Počinje uobičajenom tvrdnjom kako pjesme ne izdaje zato što bi vjerovao u njihovu vrijednost, nego zato što su to od njega tražili prijatelji, kojima je drag on osobno pa su im drage i njegove pjesme, premda one same po sebi malo vrijede. U tiskanju tih pjesama, dakle, nema autorove krivnje, jer se na to odlučio na tuđi zahtjev. Nisu međutim pred širom javnošću krivi ni oni koji su to od njega zahtijevali – njegovi prijatelji – jer oni su tražili da se pjesme tiskaju radi njih, a sad će one doći i u ruke drugih ljudi, koji autoru nisu prijatelji. Njima Držić preporučuje neka kod drugih pisaca traže ono što im treba. Pjesnik, nadalje, izražava uvjerenje kako će od tiskanja njegovih pjesama biti samo koristi, jer će, ako valjaju, one ponekomu biti ugodne, a ako ne valjaju, bit će primjer svakomu neka dobro razmisli prije nego što se odluči tiskati svoja djela. Potom slijedi zanimljivo uopćavanje Držićeva vlastitog iskustva. Kaže da mu se i prije događalo da ugađajući prijateljima izazove neprijatelje te da je stvorio uvjerenje kako je važnije ugoditi prijateljima nego izbjeći potvore neprijatelja. Iz toga slijedi zanimljiv autopoetički podatak: kaže Držić kako ti neprijatelji ionako ne bi vjerovali kad bi im rekao kako je lako i brzo stvorio neke svoje tekstove te se i sam čudio kako mu je to pošlo za rukom »u dva sjedenja«. U isto vrijeme, neprijatelji ne vjeruju da je on kadar napisati cigloga stiha, što je samo dokaz da se prave pametni, a zapravo su ludi. Prema tome, opozicija pameti i ludosti – koja će vrhunac doživjeti u Dundu Maroju – bila je nekom vrstom Držićeve opsesije. Posveta je međutim važna još više zbog jasnih dokaza o Držićevoj literarnoj samosvijesti, kao i o njegovoj spremnosti da se suoči i s nesklonim čitateljima, pri čemu se sluti da je ta nesklonost uvjetovana više društveno nego literarno. Indikativno je možda i to što Držiću za pastoralu – kao vrstu namijenjenu poglavito javnomu izvođenju – treba potpora moćnika i uglednika, a za liriku – koja se ne čita javno nego u sebi – dovoljna mu je i potpora prijatelja, i to neimenovanih.