POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI

POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI. Marin Držić je mnoštvo poslovica preuzeo od klasičnih pisaca, iz Biblije, domaćih poslovica, a i tuđih usmenih, npr. mletačkih i toskanskih.

Pučka mudrost često mu je služila kao izravnije sredstvo u opisivanju određenih svakodnevnih situacija nego dijalozi. Držić pritom ne prenosi na scenu samo poslovice, jer situacijski kontekst izvedbe uvjetuje i primjenu kontekstualnih spona (performativni okvir) uobičajenih za poslovice: npr. reče se, rečeno je, štono se reče, zato se reče, ono što se kaže, nije zaman rečeno, odavna je rečena ona sveta riječ, zatoj/zato se je dobro reklo. Interpretirajući poslovice i sentencije u Držićevu djelu, Frano Čale polazi od članka Giuseppea Chiecchija o sentencijama i poslovicama u Decameronu, pa tako i sâm govori o sentenciji (sententia) i proverbiju (proverbium), i pritom upućuje da je proverbij kratak izričaj čiji je sadržaj općenito prihvaćen, a sentencija sažet izričaj sa smislom koji je usko povezan s etikom, s naglaskom da se sentencija »raspoznaje po tome što uključuje zajedničko iskustvo i što se u narodu širi, dok se proverbij sastoji u moralnom imperativu i nameće se kao ugledna tradicija«. Čale pokazuje kako se u Držića u juridičkom smislu pojavljuje riječ sentencija, npr. u Dundu Maroju (I, 6; III, 14, 15) u značenju presuda (lat. sententia). Kako rečenicu Držićevih likova čine mnogobrojne govorne jezične cjeline minijaturna opsega, poslovice, frazeologizmi i drugi oblici mogli bi popuniti opsežan gnomologij. Nikola Bonifačić Rožin izdvojio je dvadeset dvije poslovice iz Držićeva djela (Narodne drame, poslovice i zagonetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 27, 1963), a Čale u Hekubi oko stotinu sedamdeset sentencija, a iz ostatka opusa više od četiri stotine naših te dvadesetak tal. poslovica i srodnih oblika (Poslovice i srodni oblici u dubrovačkoj književnoj tradiciji, 1980). Pritom je utvrdio da sentencije u Hekubi ne pripadaju neposrednom zbivanju, nego iz njega ishode kao »premeditirani poučan zaključak, kao moralna opomena, podignuti glas autorov, toliko djelotvoran da je izvedba doživjela i policijsku zabranu, a njezini su izvođači došli u sukob s vlastima«. U prologu Tirene, nakon što Obrad apostrofira Dubrovnik ironijskom proverbijalnom poredbom: »Viđu te u goju pokojno gdi stojiš, / i jȁk bubreg u loju gdi se lijepo toviš« (s. 19–20); prema poslovici: »Kako bubreg u loju stojiš«, »Stat kako bubreg u loju«, njegov sugovornik Vučeta navedenu verbalnu subverziju komentira uzrečicom: »Gdi je mir, tu je Bog« (s. 21). Propitivanjem i izdvajanjem poslovica i srodnih oblika iz Držićeva djela, Čale utvrđuje kako je jedna od bitnih značajki Držićeva stila bogatstvo usmenih poslovica, pitalica, rugalica, zagonetki, izreka o raznorodnim aspektima života te pokazuje kako se na tom području Držić izdvaja od suvremenika pa i od tal. komediografa te da bi dovoljno bilo zaustaviti se na proučavanju samo tih oblika »da se odmah zapazi njegova izvornost u odnosu na druge suvremene komediografe«. Držićeva umješnost bila je u tome što je te fraze prikladno uklapao i modificirao s obzirom na rječnik pojedinoga lika, tako da su djelovale prirodno, i pritom su dobivale više od osnovnoga sloja značenja koje su imale neovisno o kontekstu. Time su prestajale biti samo figuracije opće mudrosti i postajale dijelom svjetonazora i temperamenta likova. Tako pridajući škrtcu ime Skup, Držić nije samo izvukao na površinu najbitniju osobinu toga lika nego je istodobno aludirao i na poslovicu »Skup više plaća«, što je i bila poenta u kažnjavanju škrtosti. Nadalje, poslovična škrtost Dubrovčana našla je nedvojben izraz u Dundu Maroju, u sceni gdje Tripčeta objašnjava starom Maroju kako se u Rimu nalaze tri voštarije: »Misser, da znaš; ovdi su tri voštarije: na jednom je senj ’Miseria’, što vi zovete lakomos; na ovoj ovdi ’Ludos’; na onoj onamo, božić gdje kuljene i djevenice ije, zove se ’Oštaria della grassezza’« (I, 1). Na pitanje Dunda Maroja »Gdje Dubrovčani ovdi alodžaju?«, Tripčeta odgovora nedvosmisleno: »Na Lakomos, vazda alla miseria. Kigodi se nađe ki alla grassezza kadgodi alodža. Sinjor Marin, sin tvoj, alla grassezza ončas je alodžao« (I, 1). Skup sentenciozno dijagnosticira maligne vrijednosti zlata u ljudskom društvu: »Pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor; zlato stare − mlade, lijepe − grube, svete − griješne, svjetovne − crkovne pridobiva« (I, 5). Ovdje se Držić, kako to primjećuje Čale, vjerojatno nadahnuo Ovidijem: »Aurea sunt vere nunc saecula; plurimos auro / Venit honos, auro conciliatur amor« (Ljubavno umijeće – Ars amatoria, II, 277–278). U Skupovoj opsesiji tezorom, u okviru koje i izriče neprimjerene sentencije vlastitoj formi mentis, koja je jednodimenzionalno usmjerena na zlato, Držić je polemizirao s knjiž. protivnicima koji nisu bili skloni njegovim komedijama pa je, govoreći o zlatu, sentenciozno izrekao i pravu definiciju ljubavi u društvu u kojem je živio. Modificiranu sentencioznu dijagnozu u tom duhu pronalazimo i u Džuhu Krpeti: »Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji na njemu«. I nadalje zooposlovicom: »Reče se: svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ocu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato«; »Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog, grub je i star. Ino se hoće neg odjeća u našemu životu«. Ili kao što je Držić proverbijalno apostrofirao u Arkulinu: »Arkulin: In fine, oružje je kralj od svijeta, oružje sve gospoduje« (II, 1). Pritom su neke poslovice i sentencije klas. podrijetla; tako će Obrad reći »Promieni vuk dlaku, ali ćud nikada« (Tirena, s. 7), a Pomet izriče sentenciju »Ma se je trijeba s bremenom akomodavat« (Dundo Maroje, II, 1), koju je zabilježio Ciceron, Kornelije Nepot, Seneka, a ta poslovica o prilagodbi vremenu u Držićevo je doba bila poznata iz Vladara Niccolòa Machiavellija. Jednako je tako i Biblija važan izvor Držićevih proverbijalnih izreka, primjerice u Džuhu Krpeti Držić zapisuje zooposlovicu kojom uspoređuje čovjeka i svinju: »Er za prasce nije dragi kami, ni za osle«, kao varijaciju biblijske poslovice »Biser ne valja pred svinje bacati« (Mt 7, 6). Pritom su neke poslovice koje Držić rabi zabilježene kao dubrovačke, npr. »njeki crnilom meću kao i hobotnica, a njeki čisti u jeziku, čisti u misleh« (Dundo Maroje, III, 10), u čemu su sadržane dvije dubr. poslovice: »Metat’ crnilom kako hobotnica« i »Što u srcu, toj i na jeziku«, koje je zabilježio Đuro Daničić (Poslovice, 1871) kao dubr. poslovice. Bokčilo proverbijalnim ritmom i intonacijom kaže: »Reče se: dogovorna je bolja šteta neg koris bez dogovora« (Dundo Maroje, I, 8), za koju Čale ističe kako postoji analogija s dubr. poslovicom »Bolja je šteta dogovorna negli koris’ samovoljna«, koju je zabilježio Daničić. Držićevi likovi izgovaraju mnoge poslovice koje su i danas dio proverbijalnoga repertoara: npr. »Klin klina izbija«, koja je zabilježena i u Dubrovniku, a koja u Pometovoj varijanti glasi: »Klin klina izbija, veći dinar manjega pokriva: našijem dukatmi, ispod kunja frescijem« (Dundo Maroje, II, 1). U dijalogu između Tripčete i Bokčila prvi je misao da ne treba prenagliti i u srdžbi donositi presudne odluke iskazao poslovicom: »… reče se: tko plaho ije udavi se« (Dundo Maroje, I, 8). Bokčilo, ne razumijevajući u cjelini Tripčetino mudrovanje, potaknut riječju plaho, reagira skraćenom dubr. poslovicom »Plašilo ovcu tjera, tihoćina vuka stiže«, u značenju, kako je protumačio Petar Kolendić: »tko je nagao potjerat će i mirnoga, a tko je blag umirit će i mahnitoga«. Dočaravajući trenutak kad su se Marovi drugovi pitali u Rimu što je s njim, odgovor je došao u lokalnoj poslovici: »Čuo sam da od bačava karatjele je učinio« (Dundo Maroje, II, 1) u značenju: »upropastiti nešto«, odn. »doći s konja na magarca«. Pojedine formulaične fraze Držić je modificirao prema poslovicama, npr. fraza »s dinarom kruha u Pulju poslat« nastala je prema poslovici »Poslat u Pulju s dinarom kruha« (Arkulin, IV, 6), u značenju »kazniti progonstvom (u Apuliju)«,odn., kao što navodi Ante Šimčik sljedeće značenje: »protjerati koga radi zlih djela u njegovu zavičajnu općinu, ili, kako se u Zagrebu kaže, šupirati«. Navedena poslovica korespondira s vještičjom psihonavigacijskom formulaičnom izrekom iz demonoloških predaja: »Ni od drvo, ni o kamen već u Pulju pod orahe«. Osim dubr. poslovica Držić zapisuje i talijanske, npr. toskansku poslovicu »Chi ha tempo, ha vita« (Dundo Maroje, II, 6) u značenju »Tko ima vremena, ima i života (tko ima vremena da se snađe, naći će načina da se spasi)«; zatim poslovicu »brijeme, koje nam je meštar« (Dundo Maroje, III, 2), koju Čale uspoređuje s mlet. poslovicom »El tempo xe un gran maestro«. Za Tripčetinu tal. poslovicu »Misser mio caro, non si fanno le cose in furia« (»Gosparu moj dragi, ništa se ne radi u bijesu«, Dundo Maroje, I, 8) Čale utvrđuje kako vjerojatno varira dvanaesti stih Petrarcina soneta CCXXXII »Srdžba je kratkotrajan bijes«, odn. Horacijevu misao (»Ira furor brevis est; Animum rege, qui nisi paret«). U pojedinim izrekama, koje su bile sastavni dio kratkih ili višeepizodnih priča, a izdvojile su se kao efektne poente, a one katkad prerasle u poslovice, također su se krile fabule, piscu i gledateljima poznate, na koje su samo asocijacijama podsjećale izdvojenefraze: npr. »Šaptom Bosna poginu« (Dundo Maroje, I, 1), »Šuma t’ mati« (Dundo Maroje, II, 10), u značenju »daleko od mene« (A.Šimčik bilježi da navedena izreka ima izvor u pojedinim anegdotama, a jednu je zabilježio Vuk Karadžić u zbirci Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi, 1849). Navedenu poslovicu Držić je zabilježio i u Pjerinu: »Haljine sipromijenio, da rečeš: ’Šuma t’ mati, ja nijesam, − ne znam te’« (IV). Stanac, iz područja rijeke Pive, protagonist je dubr. poslovica koje su sažele dvije njegove osobine − obmanut i priglup. Đ. Daničić ih u zbirci Poslovice navodi pet: Dava razumjet ko Stancu, Dava sebi što i Stancu razumjet, Drži ga za Stanca, Luđi si od Stanca, Učinio ga je Stancom; posljednja ima značenje »prevario ga i narugao mu se«. Zlata Bojović pretpostavlja kako su te poslovice, odn. kako je taj lik ušao u poslovične izraze prije nego što je nastala farsa te da navedene fraze nisu iz nje potekle u narod. Pritom ističe činjenicu da je Novela od Stanca izvedena samo jednom, i to na piru Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić, dakle pred ograničenim brojem gledatelja, a objavljena je tri puta u XVI. i XVII. st. (1551, 1607, 1630) te nije lako mogla prijeći put od literature do puka (Tragovi usmene proze u Držićevom dramskom iskazu, 1986). Kako je srž Držićeve po/etike suprotstavljanje ljudi nazbilj i ljudi nahvao, na izražajnom planu prevladava antiteza, opreka dviju koncepcija, a poslovica i sentencija odgovaraju takvom izrazu. F. Čale utvrđuje kako se izrijekom feritas, humanitas i divinitas očituju u Tripčetinim mislima, koji je u Dundu Maroju monološki razvio temu najavljenu poslovicom »Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet« (III, 10), aludirajući na zvjersku (feritas) narav staroga Maroja – »bestiju mizeru kako uš« (II, 8) i ujedno na nepromjenjivost ljudske ćudi, nabrajajući zoomorfne osobine kao svojstva ljudi nahvao, što je komplementarno prologu Dugoga Nosa, Dživovu monologu u Skupu (IV, 8) i pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju. Posluživši se nizom potkrepa iz Evanđelja, Tripčeta navedenu misao rezimira poslovicom »jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni!« (Dundo Maroje, III, 10), kao varijaciju antiteze ljudi nahvao (zli bjestije) – ljudi nazbilj (dobri anđeli). Posljednja zooposlovica »Omo coperto di lupo cerviero, intrinsecus autem sunt lupi rapaces; a fructibus eorum cognoscutur« (»Čovjek prerušen kao ris, a unutra su pak grabežljivi vukovi, po rodovima se svojim poznaju«) oblikovana je prema sličnoj biblijskoj zooizreci (Mt 7, 16–20). Navedene Tripčetine zooposlovice zabilježene su kao dubr. poslovice; npr. »Štomačka koti, miše lovi«, »Što mačka koti, sve miše lovi«, »Što mačka rodi, sve miše lovi« (a koja odgovara i mlet. poslovici »Chi de gata nasse sorzi pia«), »Ogri’ zmiju, da te uije«, »Ogrij’o je zmiju, da ga upekne«. Sve četiri uvodne poslovice (»Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće«) aludiraju na one koji lisiče. Inače, u Držićevu djelu od poslovica historijskog, etnološkog, filozofskog, politološkog i sociološkoga semantičkog polja, dominantna su posljednja tri navedena semantička polja, upravo zbog prevladavajuće antiteze između ljudi nazbilj i ljudi nahvao, u čijem okviru Pomet, uzor čovjeka nazbilj i glavni tumač Držićeve filozofije, koji je građen nizom proverbijalnih fraza, komentirajući vlastite uspjehe i neuspjehe, primjerice, proverbijalno detektira: »Zatoj se je dobro reklo: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga« (Dundo Maroje, II, 10). Za navedenu poslovicu A. Šimčik utvrđuje da je preuzeta iz tal. jezika: »Un uomo ne val cento (o mille) e cento non ne vagliono uno«. Pomet aludira na XXVI. poglavlje Machiavellijeva Vladara znamenito po usporedbi fortune i žene: »fortunu pišu ženom ne zaman«. Na dosjetke i nadmudrivanja, u oblicima često lascivnih zagonetki, poslovica ili raznih doskočica, upozorio je Ivan Slamnig kao na zanemareno gradsko pučko pjesništvo, misleći na usmeno pjesništvo gradskih pučkih slojeva, a ne na pisanu pučku književnost (Gradska pučka pjesma u komedijama Marina Držića, 1958). Pritom je zapazio i zvukovnu strukturu takvih kratkih stihova, što najčešće završavaju jednosložnom rimom, čiji je prototip nastao prije novoštokavske promjene akcenta. Primjerice, »Rečeno je: ’Ćaćka stara, a ljubovnika mlada’« (Tripče de Utolče, III, 4), kaže djevojka Kata, čekajući starca kao ljubavnika, kojega namjerava izigrati. Ili: »Vaša je ljubav kako oganj od slame, ki se u čas užeže, a u hip se ugasi« (Tripče de Utolče, III, 6), govori svodnica Anisula, misleći pritom na staračku ljubav. Maja Bošković-Stulli upozorava na uzrečicu »zvek za miris« iz komedije Skup. Naime, godišnica Gruba, kojoj se djetić Munuo uzalud udvara, ruga mu se sljedećom uzrečicom: »Uzmi zveka za miris« (II, 1), koja je nastala prema poslovicama »Dat’ svaka za miris«, »Zvek za miris«. M. Bošković-Stulli upućuje na Karadžićeve Srpske narodne poslovice, među kojima se nalazi uzrečica »Zvek za miris«, s tumačenjem da je uobičajena »u primorju«, a da znači što i »Milo za drago«, tj. »Kad se kome kako − ponajviše rđavo − đelo vrati«. Međutim, M. Bošković-Stulli upozorava da je značenje prve uzrečice različito od druge, pa zaključuje da uzrečica »zvek za miris« potječe iz priče o mudroj presudi: fiktivna se dobit plaća fiktivnim novcem, primjerice, udisanje mirisa hrane − zvekom bačena cekina te da je priča proširena u međunarodnom pripovjedačkom katalogu. A. Šimčik tu poslovicu tumači ne spominjući Držića, a navodeći bosansku muslimansku priču, u kojoj je na isti način bila plaćena fiktivna pomoć pri radu. Gledatelji Skupa očito su dobro poznavali i priču i uzrečicu te su razumjeli Grubino poigravanje s nametljivcem, kojega upućuje da uzme od nje zvek, tj. ništa. Pojedine je poslovice Držić zabilježio i u pjesmama; npr. u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić bilježi proverbijalni stih, poslovicu: »Mož se, riet ti ću, darovat zlatan pâs«, za koju F. Čale ističe da ju je zabilježio Đ. Daničić u obliku »Bolji je dobar glas negoli zlatan pas«, što pokazuje kako i u poeziji odaje sentenciozan stil karakterističan za komedije. Treba spomenuti i zagonetke i doskočice, pučke smicalice, pri čemu pred zagonetkama Držić obično navodi kontekstualnu sponu: »ugoneni«, »što mi se gonenu«, »ugoneni ti meni ovu«, »ugoneni mi ovu gonetku«, a katkad i njezinu binarnu fakturu − zagonetljaj i očekivani odgonetljaj. Tako Mrva u Pjerinu navodi sljedeću zagonetku erotskog sadržaja: »E, stigni me, Oblo; što mi se gonenu? ’Oblo obla u oblo izio, a za njim se pak napio’« (I). U rugalicama, kako pokazuje I. Slamnig, najčešće posljednji stih znači obrat kojim se izvrgava ruglu onoga na koga se cilja, a kao primjer navodi Mrvinu zagonetku: »Ugoneni mi ovu gonetku: Ne udao se, − udao; što dao, − ne dao; ne ozvao se, − ozvao, a nosom u kao« (II), gdje je Držić zabilježio kontekstualnu sponu zagonetke (»ugonenu«). U Dundu Maroju Petrunjela se poigrava sljedećom doskočicom: »Druzi su zasjeli, / sada se ne dijeli! / Brižni lovci od Među crjevjara / lov lovili; / goru obili; / od sve što ulovili, / ništa doma donijeli« (II, 2), dajući time podrugljivo do znanja trojici mladih Dubrovčana neka se ne nadaju da će doći do njezine gospodarice, rim. kurtizane. Zapravo je to, kako pokazuje M. Bošković-Stulli, zagonetka iz pripovijedaka o metaforičkim mudrim odgovorima: lovac baca ono što je ulovio, a što nije ulovio nosi sa sobom − to su uši na tijelu; ili je to ubijeni medvjed, kojega je lovac ostavio, jer ga je napala medvjedica. Petrunjela tu nije zadavala zagonetku, ali se ona krije u podtekstu njezine rugalice. Naime, neposredno prije govorilo se o škrtcu, koji je »mizer kako uš«, koji »uš bi odro za avancat kožu od nje«, pa se tijek misli okretne Petrunjele hitro obratio i poznatoj zagonetki, koja je možda, aludirajući na ušljivost, bila u optjecaju i kao rugalica. Tako I. Slamnig ističe kako Tripčeta u Dundu Maroju govori na jednom mjestu sâm sa sobom, zapleteno, s mnoštvom latinskih i tal. uzrečica, tako da mu Petrunjela pristupa i govori: »… bez našega nije têga, / naš mi dvaš, / nije laž, / noć i dan, / gdje ti je stan?«. Kad mupostavi lascivnu zagonetku »Što mi se gonenu? / Tvrdo ti / meko ja; / tvrdo u meko / dah ti ja; / pođi tja; / opet htio bi? / Bogme i ja«, on napušta latinštinu i mudrovanje i nastupa s prostonarodnom smicalicom: »Ja sam tvoj, / budi moja; / tebi moj, / meni tvoja; / sladak san / i pokoj; / dobra volja, / a bez znoja« (III, 10), prije čega je u prozi apostrofirao: »Po svetoga Tripuna, ȍvo što htijah! Da si čestita i da je čestita srjeća koja me na tebe namjeri, našjenico lijepa i pjaževola. Ja bogme ugonenuh er ovdi dođoh; nađoh što htjeh« (III, 10). Zanimljivo je da je u lascivnim zagonetkama upotreba seksualnoga vokabulara rijetka, za razliku od ostalih formi erotskoga folklora. Petrunjela i Tripčeta izmjenjuju zagonetku: »Ugoneni: Nitko ni / došao, pošao; / a on mni / da je ošao, / a sve sni«. Na navedeno Tripčeta replicira: »Bogme neće bit san, ako ti hoćeš, moja našjenico lijepa i draga«, i pritom navodi zagonetku: »Ja moje, / a ti tvoje / da’ na srijedu; / da’ svak svoje, / da se od dvoga / jedno učini; / sunačce mi tobom sini« (III, 10). Slamnig primjećuje da Petrunjela kao da lakše govori u stihu nego u prozi; koristi se mnoštvom doskočica, koje najčešće iznosi kao zagonetke. Tako na izravno Pometovo udvaranje, ona parira verbalnom paljbom: »… džilju moj, / zbogom stoj, / ma mi mati / neće dati; / ja ću spat, / ti ćeš zvat« (II, 1). Na nimalo delikatnije Tripčetino snubljenje Petrunjela koketno versa: »Ja bih htjela, / kad bih smjela; / majka ne da / sve me gleda. / Ne muči se, sve zaludu, / a razumjet davam ludu« (III, 10). U Držićevu opusu nalaze se i hibridne, poližanrovske poslovice. Tako se kod sastanka kaže − »Živi se vide kadgodi, a mrtvi nikada« (Dundo Maroje, II, 2), a tu je poslovicu Slamnig pronašao zapisanu u obliku »Živ i kad-god, a mrtav nikad«. Nadalje, Petrunjela kaže: »Tamo stoj, / peci loj, / ter se goj« (II, 1), čija varijanta glasi: »Peci loj, ter se gnoj«. Riječ je o doskočicama i likovi koji se njima koriste najčešće ih smatraju zagonetkama te Slamnig navodi da je u tim kratkim pjesmicama, bile one poslovice, zagonetke, doskočice, rugalice, pa i brojalice, riječ o nadmudrivanju duhovitosti, poigravanju riječima. Tako bi Kerpeta želio saznati kakvu će ženu imati, da umije zagonetku odgonetnuti i da zna: »kad mi reku ’Što mi se gonenu?’, da ugonenem; tretje, da indivinam što nevjesta misli kad se udava. To toliko; ja sam baš čovjek, kao vidite, ne žudim velike stvari«, Džuho Krpeta) te pritom navodi duhovitu primjedbu o tri vrste žena, a što je dio strukture tipične za usmenu priču, u kojoj se nabrajaju tri želje ili, primjerice, odgonetaju tri stvari. Navedeni primjeri poslovica, zagonetaka i srodnih oblika pokazuju kako Držić na scenu prenosi situacijski kontekst izvedbe poslovica i zagonetaka, a to znači svakodnevicu Dubrovnika i okolice.