POSLANICA ili EPISTOLA
POSLANICA ili EPISTOLA (lat. epistola ili epistula < grč. ἐπιστολή: poruka, pismo), pjesma pisana u obliku pisma određenoj osobi, obično prijatelju, suvremeniku, a katkad i fiktivnoj osobi ili pak pokojniku.
Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić,
u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, Venecija, 1551.
Sadržaj joj je općega, javnoga značaja. Prve su poslanice nastale u antičkoj rim. književnosti, a najistaknutiji su autori Horacije (Pjesničko umijeće ili Poslanica Pizonima) i Ovidije (Žalobnice, Poslanice s Crnoga mora). Tradicija se nastavila i u kasnoj antici, sr. vijeku i renesansi, procvat je doživjela u razdoblju klasicizma (Nicolas Boileau-Despréaux, Voltaire, Alexander Pope, Friedrich Schiller, Johann Wolfgang Goethe i dr.), a za vrijeme romantizma polako je izlazila iz mode. Hrvatska renesansna književnost obiluje poslanicama, a najpoznatija je Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568) Petra Hektorovića. Pisali su ih i Mavro Vetranović, Marko Marulić, Nikola Nalješković, Mikša Pelegrinović, Horacije Mažibradić. Osim pjesničkih poslanica, postoje i prozne poslanice, pisane u obliku otvorenoga pisma, najčešće religiozna sadržaja (apostolske poslanice, poslanice crkv. otaca i papa u sr. vijeku).
Za razliku od drugih dubr. pjesnika, M. Držić je napisao samo jednu poslanicu, zacijelo 1548, a objavljena je u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551): Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić reakcija je na klevete onih koji su tvrdili da je plagirao Mavra Vetranovića. Od Ignjata Đurđevića (Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana – Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) smatralo se da je Sabo pripadao rodu Gundulića, a zapravo je riječ o Sabu Nikolinovu Menčetiću (M. Pantić, Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83). Iz poslanice se ne može razabrati da je Držić optužen za krađu Tirene, no prilično jasno iznosi dva prigovora: da umišlja da je pjesnik te da u Dubrovniku postoji samo jedan pjesnik, a to je Vetranović, i upravo »u pjesan taj stavi sve Držić što poje!«(s. 35). Hvaleći Sabovu mudrost i razum, traži da presudi u sporu; višeputno spominje da su ga nazvali »lupežom«, a zatim govori o poštenom trudu, laži i časti koja se nikomu ne može oduzeti, da bi zaključio vlastitim povjerenjem u pjesnički posao od kojega ga nitko ne može odvratiti i zbog kojega će možda postati i poznat: »A tko zna ako i sad i Držić ištući / steći čâs, ovi grad prosvietli pojući! / Vide se, živući, i veća čudesa, sve može mogući učinit s nebesa« (s. 61–64). Vetranović je Držića branio u poslanici Pjesanca Marinu Držiću u pomoć. (→ PLAGIJAT; POSVETE)
