POPIVA

POPIVA, lik u komediji Dundo Maroje, sluga Mara Marojeva.

Pojavljuje se u četvrtom, petom i šestom prizoru prvoga čina, jedanaestom i trinaestom prizoru drugoga čina, prvom, osmom, dvanaestom, trinaestom, petnaestom i devetnaestom prizoru trećega čina, drugom, dvanaestom i trinaestom prizoru četvrtoga čina te prvom, drugom i četvrtom prizoru petoga čina. Pometu Trpezi hvali Marovo bogatstvo, demonstrira svoju trenutačnu nadmoć te daje savjet kako se valja vladati onaj tko želi pridobiti Laurinu naklonost: »Veliki Pomete njegda, ma si sad mali; sinjora vam u obraz vrata zatvori! (…) Pomete, neće sinjore tvojijeh slatcijeh riječi, ni se haju za brikunanje tudeško, za kijem ti ideš; hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje! Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata; ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri« (I, 4). Popiva i Pomet su suparnici: obojica udvaraju Laurinoj sluškinji Petrunjeli te nastoje osvojiti (Pomet) ili zadržati (Popiva) Laurinu naklonost prema gospodarima i time dokazati svoju sposobnost. Njihovi razgovori agonalnog su tipa; sadržavaju nadmetanje, nadmudrivanje i dokazivanje. Iako katkad rezonira makijavelistički (»U fortuni se dobar mrnar poznava; na provu od ognja fineca se od zlata poznava. Nije ga tu plakat ni ktjet umrijet, neg se ne abandonat, pomagat se«, III, 8), lukav, prepreden i beskrupulozan Popiva ipak Pometu nije dostojan suparnik. On je to »reklo bi se više po dramaturškoj nuždi kompozicije negoli bitno, jer su on, i njegov gospodar Maro, i Dundo Maroje zapravo antipodi Pometovi, nemoćni antagonisti Pometove doktrine« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Toga je svjestan i Pomet pa kaže: »Ti si Popiva, daleko Popiva od mene! Popiva, što ne može sam popit, čini da i druzi piju; što ti ne mož doruinat gospodara Mara, činiš da ga rasčini Mande Krkarka« (I, 5). Za razliku od Pometa, ne razmišlja dalekosežno, niti razmatra posljedice svojih akcija: »Plači i umri vas svijet, meni je dobro!« (I, 5). Nakon što izgubi nadu u izlaz iz situacije u kojoj se našao dolaskom Dunda Maroja, Maro svoju sudbinu prepušta Popivi, pristajući na njegov remedijo kojim bi se trebao domoći očeva novca s kojim je on, kako oni pogrešno misle, došao u Rim. Popiva predlaže Maru da od Židova Sadija unajmi magazin s robom u vrijednosti od tri tisuće dukata za koje će im Laura dati zajam te se pred ocem prikaže kao uspješan trgovac. Kada spletka ne uspije, a Maro financijski propadne (»Ah, Popiva, ruino moja! Ah, Popiva, da tebe ne slušah, tri tisuće dukat naše bijehu!«, IV, 11), Popiva se ne prepušta malodušnosti, već predlaže da »s ove tri tisuće dȕkât pjantamo i njega i sinjoru i da promijenimo mjesto« (IV, 2). Kada Maro odbije prevariti Lauru, Popiva pokušava oraspoložiti gospodara pronalaženjem izlaza u pridruživanju najamnim vojnicima: »Gosparu, nemo’ se još abandonavat; ako uzmanjka, a mi na sodu – zvòni tambur« (V, 4). S obzirom na neuspjeh njihovih nastojanja, Popiva se može odrediti kao tip nekompetentnoga sluge, koji svojim djelovanjem nehotice odmaže gospodaru.