PLAGIJAT

PLAGIJAT (njem. Plagiat < franc. plagiat, prema lat. plagium: otimanje, krađa), slijepo oponašanje, prisvajanje tuđega djela u cjelini ili ulomcima. Za knjiž. kradljivca izraz plagiarius prvi je upotrijebio Marcijal.

U poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić brani se Držić od dviju optužba: da nije pjesnik (»Mnozi su nesviesni i ćudi nemile / ki vele: ’Držić sni da opće š njim vile, / ke ljube i mile mladiće ljuvene / i kim pjesni dile kraj rike studene’«, s. 11–14) te da je lupež (»Lupežom i mene još čine prid tobom, / kako oni ki sciene i sude svih sobom«, s. 15–16), spominjući zatim Mavra Vetranovića, za kojega zli tvrde da je jedini pravi pjesnik i da je baš njega Držić pokrao. Poslanica je zacijelo nastala 1548. nakon izvedbe Tirene, premda se u njoj nigdje ne spominje to djelo, nego tek da je Držić optužen za plagiranje Vetranovićevih stihova: »’Toj nî čâs od Grada, / i ako ’e, nî sada pjesnivac neg jedan / zemaljska ki sklada i rajska u pjesan, / od Boga ki bi dan ovojzi državi / za ures prislavan kim da se proslavi. / U pjesan taj stavi sve Držić što poje!’ / Toj Čavčić ne pravi, istina ni to je. / Vridne časti svoje dosta je Čavčiću, / bolji dio od koje zač će dat Držiću?!« (s. 30–38). Da je potvor Držića povrijedio, vidi se iz višeputnog spominjanja riječi lupež/lupeštvo; dapače, stih »Lupežom i mene još čine prid tobom« (s. 15) sugerira da su se oni koji su ga sumnjičili za plagijat iz nekoga razloga obraćaliupravo Sabu Nikolinovu Menčetiću. Franjo Švelec pretpostavlja da mu se Držić obratio zato što je »mogao biti jedan od njegovih prijatelja koji su povjerovali klevetama« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Od Držićeva opravdanja zacijelo je učinkovitiji bio Vetranovićev sastavak Pjesanca Marinu Držiću u pomoć. Ni u njemu se ne spominje Tirena, no da je riječ o tom djelu, zaključuje se iz sljedećih stihova: »s razgovorom od pastira«, »Od ljubavi a najliše, / koja starca ljuto rani, / da procvili i uzdiše, / jedva život da sahrani« (starac Radat), »Navlaš njeko diete malo, / ko imaše zlata krila« (Kupido), »A pastirče njeko mlado, / boleći se svojiem ćaćkom / protiv njemu [Kupidu] bješe stalo, / da ga osveti svojom praćom« (dijete Dragić, Radatov sin). Vetranović potvrđuje da je djelo prikazano pred Kneževim dvorom: »Ki pjesance rajske poje / prid polačom od gospode (…) prid polačom ter ki stahu, / gledajući te lieposti, / svi se velmi snebivahu / od djetinske te kriposti«, a općenito je odredio i one koji su optuživali Držića: očito su prigovore upućivali oni koji su i sami bili pjesnici: »Svieh vas molim rad ljuvezni, / plemeniti Dubrovčane, / ki pojete rajske pjesni«. Vetranović je posebno apostrofirao da prigovarači ne čine »kriva suda«, da Držić »nikoga ne podkrada, razmi svoju svies lomeći« te potvrdio da se o Držiću govorilo kao o kradljivcu tuđih stihova. O slučaju plagijata prvi je pisao Ignjat Đurđević u Životopisima i pjesmama nekih slavnih Dubrovčana (Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum), zatim opširnije Serafin Marija Crijević u Dubrovačkoj knjižnici (Bibliotheca Ragusina): »Maurus Vetranus, qui tunc vivebat, magni nominis poeta, creditus est comaedie author; nemo enim facile sibi in animum inducere poterat a Darsio admodum adolescente lucubratam, nemini quippe adhuc vis eius ingenii perspecta erat, adeoque plagiarii notam effugere minime potuit, qua de re ipse versibus ad Sebastianum Gundulam scriptis conqueritur. At Vetranus, vir gravis et religiosus, carmine edito et in vulgus producto, ingenue testatus est, poema illud ad se nihil pertinere multisque rationibus Darsio legitimo, uti res erat, authori vindicavit. Primum Venetiis typis edita fuit ano MDLI ac Marino Puteo ab ipso authore inscripta« (»Vjerovalo se da je autor komedije Mavro Vetranović, veoma ugledan pjesnik koji je u to vrijeme živio. Nitko se, naime, nije mogao uvjeriti u to da ju je sastavio Držić, tada još poprilično mlad; nitko, doista, još nije bio upoznao silinu njegova talenta, tako da nije mogao izbjeći optužbe za plagiranje, zbog kojih se i sam žali u stihovima upućenima Sebastijanu Gunduliću. A Vetranović, dostojanstven i čestit muž, izdao je i javnosti predstavio pjesmu u kojoj je pošteno posvjedočio da s tim djelom nema nikakve veze te ju je vrlo argumentirano vratio Držiću kao pravom autoru, što je i bila istina. Komedija je prvo izdanje doživjela 1551. godine u Mlecima, a sam ju je autor posvetio Marinu Puciću«). Od njih je podatak preuzeo Franjo Marija Appendini (Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana – Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, II, 1803), koji je optužbe smjestio u doba objavljivanja, a ne izvedbe Tirene, što je prepisao i Pavel Jozef Šafárik (Povijest ilirske i hrvatske književnosti – Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur, II, 1865): »Bei seiner Erscheinung schreiben es Dàržić’s Feinde dem Mavro Vetranić, der im vertrauten freundschaftlichen Verhältnisse mit dem Dichter lebte, zu, allein dieser lehnte in einem an die Ragusaner gerichteten Gedichte die Ehre ab und nannte Dàržić den wahren und einzigen Verfasser des Gedichtes« (»Pri njezinu objavljivanju, Držićevi je neprijatelji pripisuju Mavru Vetranoviću, koji je živio u prisnim prijateljskim odnosima s pjesnikom, ali je ovaj u jednoj pjesmi upućenoj Dubrovčanima odbio tu čast i naveo Držića kao pravog i jedinog autora pjesme«). Ivan Kukuljević Sakcinski (Pjesnici hrvatski XVI. vieka, 1858), Armin Pavić (Historija dubrovačke drame, 1871) i Franjo Petračić (Djela Marina Držića, 1875) smatrali su da je uzrok klevetama bilo Posvetilište Abramovo, ne znajući da to prikazanje nije Držićevo, nego je riječ o jednoj od pet verzija Vetranovićeve drame. Od svih knjiž. povjesničara XVIII. i XIX. st. Kukuljević je najuvjereniji da je Držić s pravom bio optužen: »Ali uz prkos svemu tomu opravdavanju, nemožemo se mi složiti s dojakošnjimi pisci, koji su hteli Dàržića sasvim za nekriva proglasiti. Oni imadu pravo da u Tireni i u njegovieh pjesmah nije opaziti Vetranićevih mislih i riečih, ali u prikazanju ’Posvetilišta Abramova’ ima ne samo mislih i riečih, nego i čitavieh razgovorah iz Vetranićeva ’Posvetilišta Abramova’ kako se mi osviedočismo sravnjivajući obe Drame«. Netočan navod da se Držić branio poslanicom Sabu (Sebastijanu) Gunduliću ispravio je Miroslav Pantić (Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83), pokazavši da je riječ o Sabu Menčetiću. Pitanje zašto su Držiću predbacili upravo plagiranje Vetranovića, različito se tumačilo u XX. st. Milorad Medini smatra da je postojala i Vetranovićeva Tirena, odn. da su prva tri čina njegova, a da im je Držić dodao preostala dva i s takvom kompilacijom izišao pred publiku (Pjesme Mavra Vetranovića i Marina Držića, 1909), a Branko Vodnik, uz spomenutu pretpostavku, dodaje da su se nekako povezali Vetranovićev ep Pelegrin (u kojem se pojavljuje lik vile Tirene) i Držićeva drama te da »moglo je lako nastati pričanje, da je Držićevo djelo u užoj vezi sa Tirenom u ’Pelegrinu’« (Povijest hrvatske književnosti, 1913). Obje je teze odbacio Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930). F. Švelec ostavlja otvorenom mogućnost da je možda ipak postojao kakav Vetranovićev dramski tekst koji ne poznajemo, a koji je Držićeve neprijatelje mogao navesti na optužbu za plagijat. Jakša Ravlić pretpostavlja da je napad bio plasiran u pisanoj stihovanoj formi, a posljedica je kakve Držićeve kritike vlasteoske mladosti te da su napadači bili »slabi stvaraoci« (Marin Držić i njegovi napadači /1548/, 1960). Leo Košuta izvore napada vidi u činjenici da se Držić odazvao Vetranovićevu apelu iznesenom u Pjesanci mladosti i Pjesanci drugoj mladosti u kojima je »naš ’remeta’ pozivao novo pjesničko pokoljenje u Dubrovniku da pomodne ezoterične i neoplatonističke motive o Ljubavi, Dijani, Kupidonu i sl. shvati kao alegorije kršćanskih istina. Držić se na svoj način odazvao u Tireni ovom Vetranovićevom pozivu, pa je tako liku nimfe Tirene (stara etruščanska Turan = Tyrrhena, boginja Ljubavi) dao značenje neoplatonističke Caritas, a svojemu Remeti prepustio da patetično izgovori skraćene i prerađene Vetranovićeve stihove« (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Rafo Bogišić povod napadima vidi u tematsko-motivskoj sličnosti u prikazu pastoralno-idilične atmosfere Tirene te Vetranovićevih drama Posvetilište Abramovo, Istorija od Dijane i Lovac i vila (Marin Držić i Mavro Vetranović, 1970). Na napade Držić aludira i u posveti Marinu Ivanovu Puciću, kojemu je Tirenu tiskanu u Veneciji 1551. posvetio (Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću Marin Držić): »primi ju za tvoju dobrotu i sjencom je od tvoje vridnosti pokrij, da ju slana od zlijeh jezika ne oznobi, da ju vitar od nenavidnosti ne povali, da ju magla od neumjeteostva ne obujmi«.