PETRARKIZAM
PETRARKIZAM (tal. petrarchismo), pjesnički stil ljubavne lirike nastao oponašanjem Kanconijera Francesca Petrarce.
Preko lokalnih varijanti poprimio je sveeuropsko značenje u francuskoj, španjolskoj, portugalskoj, engleskoj, njemačkoj, poljskoj i hrv. književnosti. Iako je već trubadurska lirika (XI–XIII. st.) uvela nove pjesničke oblike, novo shvaćanje ljubavi i odnosa prema ženi, kakav je prvi proširio Dante Alighieri u viziji plemenite gospe kao zemaljskog utjelovljenja spiritualne ljepote, Petrarca je na tradiciji provansalske lirike i stilnovizma (dolce stil nuovo) donio preokret, inaugurirajući dimenziju introvertnoga lirskog doživljaja. Opjevavajući ljubavnu agoniju u rasponu od ekstatičnog doživljaja, preko tjeskobe zbog smrti voljene, do želje za poniranjem u vječnost, raspolovljen između mučnog odbijanja i želje za posjedovanjem, latentne strasti i bogobojaznosti, donne Laure i Laure nobilis, Petrarca je u liriku unio katalog ženskih tjelesnih vrlina i ustaljenu metaforiku te stvorio uzorak pjesništva koji teži formalnom savršenstvu. Maskulina vizura utemeljena na antinomijama bila je ostvarena najčešće u sonetnoj for-mi, u zvučnoj organizaciji stiha uporabom asonanci, aliteracija, antiteza, oksimorona, postavši konvencija i opće mjesto renesansnoga lirskog diskursa. Petrarcin je utjecaj bio izravan i posredan. Taj je utjecaj vidljiv u oponašanju i epigonstvu širom Europe, u prevoditeljskoj djelatnosti, u nizu intertekstualnih i drugih kulturoloških veza. Svi velikani eur. književnosti crpli su iz njegova naslijeđa: Geoffrey Chaucer, Ludovico Ariosto, Torquato Tasso, Pierre de Ronsard, Lope de Vega, Luis de Gongora, Luís Vaz de Camões, William Shakespeare, poslije Alexander Pope, George Gordon Byron, Dante Gabriel Rossetti, Ezra Pound i dr. Veliki val petrarkizma nastao je neposredno nakon Petrarcina stvaralaštva, brzo je prerastao u školu, i to u dvije varijante: kariteanski i bembistički petrarkizam. Prva, poezija dvorskih pjesnika, nastala u sprezi petrarkizma s provansalskom lirikom, napušta petrarkističke oblike poput soneta i madrigala, unosi maniru dosjetke (poslije uvriježeno pod oznakom končetizama i sečentizama) i senzualniji odnos prema ženi. Najistaknutiji je predstavnik Katalonac Cariteo (pr. ime Benedetto Gareth), po čijem je imenu Ivan Slamnig skovao termin uvriježen u hrv. historiografiji. Serafino Aquilano (Ciminelli) svoje je sastavke pjevao uz leut; bio je najpopularniji autor iz toga kruga kod hrv. pjesnika. Na pretjerivanja napuljske škole reagirao je Pietro Bembo, oblikovavši pritom autentičniju struju nasljedovanja ne samo motiva nego duha i oblika Petrarcinih Rasutih rima, priskrbivši pritom velik broj sljedbenika u španjolskoj, francuskoj, engleskoj i hrv. književnosti. Zbog zemljopisnih, povijesnih i kult. čimbenika hrv. petrarkizam se s vlastitim metričkim posebnostima svrstava među najintenzivnije u svijetu. Bio je to prvi odjek aretinskoga pjesnika izvan Italije. Prvu laudu posvećenu Petrarcinu grobu spjevao je još u XV. st. Jan Panonac; oko 1501. Marko Marulić preveo je kanconu Vergine bella, a hrv. prepjevi Kanconijera započeli su već u XV. st. Hrv. petrarkizam prošao je kroz sve tri faze: kariteansku (Ranjinin zbornik, Šiško Menčetić, Džore Držić, Marin Krističević, Andrija tzv. Zlatar, Nikola Nalješković, Marin Držić), bembističku (Hanibal Lucić, Dinko Ranjina, Sabo Bobaljević, Juraj Bizanti, Ludovik Paskalić, Miho Monaldi, Dominko Zlatarić) i manirističku (Horacije Mažibradić, Ivan Mršić). Uz velik broj metaforičkih i frazeoloških općih mjesta, transpozicija i parafraza stihova, onodobni su kanconijeri sadržavali i prepjeve pojedinih soneta adaptiranih u dvostruko rimovane dvanaesterce. Petrarkizam je kao gl. model renesansnoga pjesništva u hrv. književnosti inauguriran Ranjininim zbornikom sa svim obilježjima pokreta, osim strukture versificiranja u kojem je pokazao specifičnost permanentne veze s usmenom nar. književnošću, slaveći vile i gospoje, diklice, djeve i divojčice.
Nastavljajući tradiciju hrv. začinjavaca i prve generacije hrv. petrarkista, osobito Dž. Držića i Š. Menčetića, M. Držić je skladao kanconijer Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551), koji – osim dvaju sastavaka napisanih u smrt Fjore Šumičić, jednoga koji govori o prolaznosti zemaljskih dobara, poslanice Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, Tužbe Ljubmira od komedije Tirene, Prologa drugoga komedije prikazane u Držîć na piru te drama u stihovima Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novela od Stanca – sadrži dvadeset jednu ljubavnu pjesmu. Evidentne su kritičke dvojbe o vrijednosti toga segmenta Držićeva stvaralaštva, a nejasna je i njegova kronologija. Pitanje jesu li Držićevi stihovi početnički prvijenac (Branko Vodnik, Milan Rešetar, Mihovil Kombol, Miroslav Pantić, Josip Torbarina) ili su sazrijevali analogno uz njegov dramski rad (Rafo Bogišić, Svetozar Petrović) obvezno se postavlja pri valorizaciji M. Držića kao petrarkista ili antipetrarkista. U predgovoru Marin Držić svojim prijateljem ograđuje se od svojih »ne dobro složenih pjesni«. J. Torbarina u Držićevu kanconijeru otkriva mnogo ponavljanja, varijacija identičnih tema, pomodnu petrarkističku metaforiku; primjećuje da je pojedine stihove pa i cijele pjesme inkorporirao u mitološko-rustikalne drame (primjerice, pjesma br. 24 O svite ti, ti si pun tamne tamnosti citirana je u Remetinoj replici u Tireni, V, 3, s. 1563– 1576). Klišejizirani i usiljeni motivi, sintagme koje su zbog pretjerane uporabe zasjenile Držićev sugestivni stilski izričaj, postali su sentencioznim mjestima njegova dramskog opusa, a danas se čitaju u ironijskom ključu. (→ KANCONIJER; LJUBAVNA LIRIKA; PJESNI MARINA DRŽIĆA UJEDNO STAVLJENE S MNOZIM DRUZIM LIJEPIM STVARMI)
