PETRAČIĆ, FRANJO

PETRAČIĆ, FRANJO, hrvatski filolog i knjiž. povjesničar (Jasenovac, 6. IV. 1833 – Zagreb, 9. V. 1922).

Završio je klasičnu filologiju u Beču te neko vrijeme radio kao gimnazijski prof. u Senju, Vinkovcima i Zagrebu, potom kao prof. i predstojnik Katedre za grčki jezik na Filozofskom (tada Mudroslovnom) fakultetu (1877–87) te njegov dekan 1880–81. Bavio se grč. književnošću (Historija grčke literature, I–II, 1892–98), objavljivao rasprave o hrvatskim ranonovovjekovnim piscima (O životu i dělih Mavra Vetranića, 1881–82; Dinko Ranjina, hrvatski lirik, 1886–87), pisao škol. udžbenike (Hrvatska čitanka za više gimnazije, 1877) te prevodio klasike grč. književnosti, npr. Platonova Fedra te Platonovu i Ksenofontovu Gozbu.

Za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski priredio je Djela Marina Držića (1875). Nakon kraćega uvoda slijede Pjesni razlike, zatim »komedije i prikazanja«. Pouzdano Držićevim djelima – koja je donio pod naslovima Ljubav Venere, Novela od Stanca, Tirena, Komedija prikazana u Vlaha Srkočevića na piru (zapravo Grižula), Komedija bez nadpisa (zapravo Tripče de Utolče), Skup, Dundo Maroje, Arkulin, Gjuho Krpeta i Pjerin – dodao je i drame biblijske tematike Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište, za koje je naknadno utvrđeno da pripadaju Mavru Vetranoviću. U izdanje nije uključena tragedija Hekuba, koja se tada smatrala Vetranovićevom. Milan Rešetar je Petračićevo izdanje ocijenio manjkavim, jer je »s nepoznavańa staroga dubrovačkoga dijalekta, dosta slabo izdao najvažnije Držićeve stvari – ńegove drame u prozi, kojih on nije imao u kakvim starijim štampanim izdańima već samo u jednom jedinom rukopisu što je dosta trošan, te se stoga dosta često i teško čita. Zato se i ne može reći da je Petračić dao kritičko izdańe tih drama« (Djela Marina Držića, 1930). Unatoč propustima Petračićevo je izdanje važno jer su u njemu prvi put skupljeni svi tekstovi koji su se u tom trenutku smatrali Držićevima.