PAVLOVIĆ, DRAGOLJUB

PAVLOVIĆ, DRAGOLJUB, srpski književni povjesničar (Jablanica kraj Boljevca, 4. VI. 1903 – Beograd, 11. VIII. 1966).

Na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je od 1951. bio u zvanju redovitoga profesora, predavao je »istoriju jugoslovenske književnosti«. Bio je redoviti član Srpske akademije nauka od 1961. Bavio se pretežito srpskom i hrvatskom srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom književnošću. Znanstv. rasprave tiskao je u knjigama Iz književne i kulturne istorije Dubrovnika (1955) i Iz naše starije književnosti (1964), a posmrtno mu je Miroslav Pantić priredio knjigu studija Starija jugoslovenska književnost (1971). Pavlovićev arhivski rad rezultirao je novim podacima iz biografija pisaca kao što su M. Držić, Ivan Gundulić i Ivan Bunić Vučić, a opsežne je studije napisao o Stijepu Đurđeviću, Horaciju Mažibradiću i o do tada slabo poznatima Martolici Ranjini i Valentinu Valoviću. Tri je studije posvetio komediji, melodrami i parodijskim poemama. Sastavio je nekoliko izbora iz staroga dubr. pjesništva.

Arhivska istraživanja u Dubrovniku, u ljeto 1948, bila su usredotočena na Držićev život između 1561. i 1567. te je na temelju njih nastao rad Novi podaci za biografiju Marina Držića (1951), u kojem je otkrio da je Držić iz Dubrovnika u Veneciju otišao tek potkraj 1562, a ne prije, kako se do tada mislilo. U istom je članku izvijestio i o Držićevoj pismenoj izjavi koju je dao kao svjedok u procesu što se vodio oko oporuke Pera Primovića. Istraživao je i spise dubr. vlade iz 1566. i 1567. koji se tiču diplomatskih poslova i tajnih polit. procesa jer ga je zanimao Držićev pokušaj urote. O tome je održao predavanje, na temelju kojega je objavljen prikaz O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine (1949). U predavanju je istaknuo da je pokušaja urote bilo i poslije pa Držić nije po tome jedinstven u Dubrovniku. Jedan od razloga zbog kojih se Držić obratio za pomoć upravo Mediciju vidio je u Lodovicu Beccadelliju, dubr. nadbiskupu 1555–64, koji je poslije bio u službi obitelji Medici pa je mogao posvjedočiti Držićeve tvrdnje iznesene u pismima. Pavlović je i motive urote vidio različito od Milana Rešetara i Jorja Tadića, obrazlažući ju jačanjem gornjega sloja dubr. pučana i njihovim nezadovoljstvom. Ustvrdio je da dubr. vlada nije znala za urotu. U studiji Komedija u našoj renesansnoj književnosti (1954) ističe autohtonost Držićevih komedija te izdvaja mjesta koja upućuju na njihovu aluzivnost prema zbilji. Priredio je, popratio predgovorom i objašnjenjima Novelu od Stanca i Dunda Maroja (1937), pod naslovom Komedije. Za to je izdanje tekst Dunda Maroja, priređen prema Rešetarovu kritičkom izdanju iz 1930, pojednostavnio, čak i kratio gdje je smatrao da je lascivan, a izbacivao je i neke dulje replike na talijanskom. Zahvat je u napomeni obrazložio činjenicom da je izdanje namijenjeno široj čitateljskoj publici. Dundo Maroje tiskan je ponovno s Pavlovićevim popratnim aparatom 1948, opet kraćen, s obrazloženjem da su izostavljeni »najvulgarniji izrazi« koji »bi vređali ukus današnjeg čitaoca«, a napisao je i predgovor za tu komediju u izdanju iz 1964. U Antologiju dubrovačke lirike (1960) uvrstio je dvije Držićeve ljubavne pjesme (Tko hoće zgar s nebes pozriti na svit saj /br. 7/ i Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti /br. 17/) te početak Tirenina monologa (s. 215–230). Dok je Pavlovićev odnos prema Držićevu djelu dvojben kad je riječ o priređivanju teksta, kao što je i zastario u interpretaciji, u proučavanju života važan je jer je došao do podataka koji su popunili neke praznine u Držićevu životopisu.