PAVIĆ, ARMIN
PAVIĆ, ARMIN, hrvatski. književni povjesničar (Požega, 29. III. 1844 – Zagreb, 12. II. 1914).
Studij klas. filologije i slavistike završio u Beču 1864. Od 1880. bio je redoviti prof. hrv. jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je bio dekan u dva navrata. Bio je rektor zagrebačkoga Sveučilišta, redoviti član JAZU od 1874. i saborski zastupnik. Od njegova prevodilačkoga rada treba istaknuti prijevode Anakreontove lirike objavljene u Viencu i prijevod Aristotelove Poetike s iscrpnim filološkim i književnopovijesnim komentarima. Objavljivao je kazališne i knjiž. kritike u onodobnim književnim i kaz. časopisima, ponajviše u Viencu, a za ediciju Stari pisci hrvatski priredio je djela Ivana Gundulića i Junija Palmotića. Uključio se i u raspravu o podrijetlu Gundulićeva Osmana te se priklonio stajalištu o postojanju dvaju manjih spjevova koji su naknadno spojeni u jedan. Sličnu je tezu zastupao i u radovima o podrijetlu pjesama o boju na Kosovu 1389, za koje ustvrđuje kako su ulomci iz veće cjeline, vjerojatno epa. Te su hipoteze zacijelo nastale pod utjecajem pretpostavki o genezi Homerova epa Friedricha Augusta Wolfa. Jedno od njegovih prvih djela, Historija dubrovačke drame (1871), zajedno s opsežnim studijama o Gunduliću (Estetička ocjena Gundulićeva Osmana, 1879; Postanje Gundulićeva Osmana, 1913) i Palmotiću (Junije Palmotić, 1883), zanimljiv je prilog istraživanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti.
O dramskom stvaralaštvu M. Držića u spomenutom pov. pregledu govori se isključivo pozitivistički, bez dalekosežnijih književnopovijesnih i komparatističkih uvida, pri čemu se iscrpno prepričavaju dramske fabule. Za pretpovijest istraživanja Držićeva knjiž. stvaralaštva Pavić je važan i zato što mu prvi posvećuje veću pozornost, nakon Josipa Bunića, koji je prvi objavio Dunda Maroja (1866) te Arkulina (1870), odn. nešto prije Djela Marina Držića (1875) u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski, priređivača Franje Petračića. Treba spomenuti da Pavić Hekubu još uvijek pripisuje Mavru Vetranoviću, u prilog čemu ide i njegova studija O dubrovačkih prevodiocih grčkih tragedijah Vetraniću, Buniću i Lukareviću (1867).
