PASTORALA ili PASTIRSKA IGRA

PASTORALA ili PASTIRSKA IGRA (favola pastorale), scenski oblik koji se razvio u predrenesansi i renesansi te zadobio odlike cjelovita teatarskog djela (najmanje tri čina, veći broj likova, razvedena radnja).

Tematski i ideološki, pastorala se naslanja na dugu tradiciju bukoličko-idiličke književnosti koja seže sve do Teokrita. Opisuje život u skladu s prirodom, dok su joj fabule pretežno ljubavne, gdje se zapreke što koče sreću dvoje mladih – u obliku kakve intrige, nesporazuma ili prirodne katastrofe – s vremenom prevladavaju i sve se sretno završava. Krajolik u kojem se radnja zbiva prefiguracija je grč. Arkadije, pa se zato u fabuli znaju javiti i likovi poput satira ili čak polubožanstava i božanstava. To vrijedi i onda kad se radnja eksplicitno prenosi u kakav poznati i realno postojeći pejzaž, kao što to biva u dubr. pastorali,gdje su prizorište zbivanja Župa ili Konavle, ali se ipak pojavljuju satiri. Prešutna je pretpostavka pastorale da su protagonisti (pastiri) zapravo prerušeni, odn. stilizirani pjesnici i filozofi. Zato oni – još od Giovannija Boccaccia i drugih tal. autora – načelno raspravljaju o ljubavi i o drugim temama, a često se i natječu u skladanju ljubavnih pjesama. Ta pretpostavka vrijedi i za druge srodne bukoličke vrste, npr. za djela poput Planina (1569) Petra Zoranića, gdje su pastiri također nedvojbeno pjesnici. Isto je tako važna veza pastorale s religioznom tematikom, i to zato što se u novozavjetnoj priči o Isusovu rođenju javljaju i pastiri, pa to daje priliku za stilizaciju toga događaja u skladu s antičkim i novovjekovnim bukoličkim naslijeđem. Stilsku komponentu pastorala dijeli i s različitim oblicima lirskoga ljubavnoga pjesništva, pa će se tako u njoj naći u izobilju petrarkističkih stilema i figura uobičajenih u suvremenoj lirici. Veza pastorale s lirskim pjesništvom u hrvatskoj je književnosti još i izrazitija, i to zato što se ona u našim stranama i razvila iz ekloge, dakle pastirskoga razgovora, kao žanra na granici između lirike i drame. Prvi je zabilježeni takav tekst u hrv. književnosti Radmio i Ljubmir Džore Držića. Ekloga, doista, najčešće ima dramsku formu, ali rudimentarnu: u njoj obično sudjeluju dva pastira, koji pjevajući na promin govore o ljubavi. Kod Mavra Vetranovića, prvoga dubr. autora koji je pisao prave drame, javlja se pastoralna tematika u ovisnosti o kojoj drugoj, važnijoj temi (religioznoj u Posvetilištu Abramovu, a mitološkoj u Orfeu). Prve prave pastorale, koje su bile u skladu s onim što se stvaralo u Italiji, pisao je Nikola Nalješković. Protagonisti su njegovih pastorala pastiri, gl. tema je ljubav, a za stihovni obrazac autor izabire dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim se signalizira pripadnost tekstova visokoj literaturi. Važno je i to što je Nalješković uveo i antitezu pravih, stiliziranih, konvencionalnih pastira, kao punopravnih stanovnika idilskoga svijeta, i ljudi koji s njima dijele isti ambijent, ali ga shvaćaju drukčije: oni su obični seljaci i konvencije su im potpuno nepoznate. Manje je pri tome važno što se na taj način postižu komični efekti, a važnije je što se time u pastoralu uvodi komponenta koja njezine pretpostavke osporava, ili ih bar razobličuje kao nešto dogovorno, pa dakle i uvjetno. Isto je tako važno što Nalješković smješta radnju svojih pastorala u dubr. zaleđe, pa su tako njegovi nekonvencionalni, ubozi pastiri zapravo domaći ljudi, kao što će se to poslije – efektnije i izrazitije – događati i u M. Držića.

Držić je napisao tri pastorale, od kojih se samo jedna – Tirena – može smatrati konvencionalnom, što je i razumljivo ako se uzme u obzir da ju je autor objavio tiskom. Riječ je tu o vili u koju se zaljubio pastir, pojavljuje se i motiv prividne smrti, da bi se sve na kraju sretno završilo. I Tirena međutim ima prilično nekonvencionalan prolog, što ga govore dvojica seljaka, Vučeta i Obrad. Druge dvije pastorale posve su netipične, jer se u obje gl. dosjetka sastoji u tome što se dovode u pitanje književne i teatarske konvencije. Čini se to na dva različita načina. U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena radnja počinje tako da se dvojica seljaka nađu u kući gdje će se igrati komad, pa razgovaraju, potom se digne zastor, oni motre idiličnu radnju, da bi ju – kad se zastor spusti – komentirali. To se ponavlja više puta, pa se tako uspostavljaju dvije razine zbilje i dvije razine fikcije, a pastoralna radnja odlazi u drugi plan. U Grižuli se pak višestruko tematizira knjiž. tradicija: tu je gl. lik smiješni petrarkist, koji neprestano pokušava stvarati pjesme, ali mu te pjesme ispadaju banalne. Upotreba stiha je neobična, jer je većina teksta u prozi, nešto stihova se recitira, a na nekim mjestima stih treba shvatiti i kao običan govor; ti su segmenti kratki i očito se uz njihovu pomoć želi upozoriti na tradiciju prave pastorale, u kojoj se inače govori isključivo u stihovima. Grižula zato i nije prava pastorala, nego napola komedija. Držić je imao manje interesa za tradicionalnu pastoralu nego Nalješković, a više ga je zanimalo da taj žanr iskoristi za specifične umj. ciljeve. Ipak, za njega je pastoralni ambijent sam po sebi nedvojben, što se vidi po prologu Tirene, gdje govori o načinu na koji je napisao vlastita djela: nadahnuo je te tekstove krajolik u Rijeci dubrovačkoj, koji ima nedvojbeno idilična obilježja. Prije nego što se uopće i uspostavila kao žanr, pastorala je u Dubrovniku osporena, pa tako nije čudno što je njezinu tradiciju nakon Držića trebalo iznova stvarati. Učinio je to najprije Dominko Zlatarić prijevodom Aminte Torquata Tassa, a potom i drugi autori, da bi taj žanr vrhunac doživio u Dubravci Ivana Gundulića, gdje dobiva i izrazito alegorijsku dimenziju u kojoj se prepoznaju polit. sadržaji te utjecaj libretističke dramaturgije. (→ ARKADIJA; DRAMATURGIJA)