NOVAK, SLOBODAN PROSPEROV

NOVAK, SLOBODAN PROSPEROV, hrvatski književni povjesničar, komparatist i teatrolog (Beograd, 11. IV. 1951).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1973. komparativnu književnost i engl. jezik i književnost, doktorirao tezom Kanavelićev »Vučistrah« prema dramskom stvaranju svoga vremena (1978). Radio je kao novinar Vjesnika u srijedu (1973–74), kao asistent u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU (1974–77) te kao profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakulteta u Zagrebu (1977–98). Predavao je u Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Rimu (1981–84). Bio je predsjednik Vijeća Dubrovačkih ljetnih igara (1990–92) i njihov ravnatelj (2000–01), gl. urednik časopisa Vijenac, Lettre internationale, Cicero i Most (The Bridge) te predsjednik Hrvatskoga centra PEN-a (1990–2000). God. 2001–07. predavao je južnoslavenske filologije na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu, a od 2007. profesor je na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ostvario je velik broj multimedijalnih projekata, među ostalima kaz. predstave Ecce homo i Kako bratja prodaše Jozefa (u suradnji s Nikolom Batušićem) na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985. i 1990. te izložbu Gundulićev san u Zagrebu 1989. S Josipom Liscem sastavio je hrestomatiju Hrvatska drama do narodnog preporoda (1984). Knjiga Dubrovački eseji i zapisi (1975) zbirka je kratkih rasprava o Nikoli Nalješkoviću, Džori Držiću, Hanibalu Luciću i Mavru Vetranoviću. U knjizi Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića (1977) analizirao je dramske oblike specifične za »preddržićevsku fazu«. Interes za dramski korpus književnosti XVI. i XVII. st. vidljiv je u monografiji Vučistrah i dubrovačka tragikomedija (1979), komparativnoj analizi tal. dramma per musica i njihova utjecaja na baroknu (libretističku) dionicu hrvatske književne i kaz. povijesti, dok je u Komparatističkim zagonetkama (1979) utvrdio dotad nepoznate inozemne predloške Vučistrahu Petra Kanavelića, Otonu Šiška Gundulića, tri rukopisna prijevoda oratorija Pietra Metastasija ubicirao Timoteju Gleđu, a u jednom tal. rukopisu utvrdio neobičan motiv Euridikina, a ne Orfejeva osvrtanja sličan onome u Orfeu M. Vetranovića.

Za držićologiju je najznačajnija knjiga Planeta Držić: Držić i rukopis vlasti (1984), kojoj je u drugom izdanju podnaslov promijenjen u Ogled o vlasti (1996), u kojoj analizira društvenu i polit. pozadinu Držićevih inscenacijskih strategija. To je prva monografija u kojoj se napušta usko dramaturško ili, dotad dominantno, stilističko istraživanje Držićevih dramskih tekstova, kako bi se oni sagledali kao kontekstualno simptomatični dokumenti koji posjeduju transgresivan i subverzivan naboj. Novak analizira tipove oblikovanja prostornosti koji su vidljivi u Držićevim dramama, kao i njihovo antropološko i sociološko značenje u kontekstu europskoga kaz. ranonovovjekovlja. Pritom se najviše usredotočuje na aluzivne signale koje Držićevi tekstovi, odn. njihova uprizorenja na grad. scenama, posreduju publici, bez obzira na to je li riječ o plemićima ili najnižim slojevima u dubr. društvu. Njegovi mikroeseji pisani 1980-ih, skupljeni u knjigama Zašto se Euridika osvrnula (1981), Kad su đavli voljeli hrvatski (1988), Hrvatski pluskvamperfekt (1991), Figure straha (1994), Kratka povijest avanturizma (2000), Zlatno doba: Marulić, Držić, Gundulić (2002), sažete su kulturološki koncipirane skice, posvećene fenomenima iz hrvatske književne i kaz. povijesti. Naslovni esej knjige Figure straha, prethodno objavljen pod nazivom Figure straha u Držićevim dramama (1991), govori o metamorfičkom i autobiogr. potencijalu Držićevih dramskih protagonista, ne samo onih fikcionalnih glasova koji se javljaju u eruditnim komedijama ili u Hekubi nego i glasova koji su prisutni u urotničkim pismima. Takvim modelom prezentacije književnopov. građe koristi se i u Povijesti hrvatske književnosti (I–III, 1996, 1997. i 1999), odn. unutar sintetskoga prikaza Povijesti hrvatske književnosti (2003). Za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti priredio je Tragedije XVI. stoljeća (2006), među kojima se nalazi i Hekuba, s duljim predgovorom, u kojem dubrovačke renesansne tragedije smješta u kontekst senekijanske tragičke dramaturgije. Od publicističkih aktivnosti vezanih uz opus M. Držića valja istaknuti Novakovo izdanje urotničkih pisama u prijevodu Frana Čale (Pisma Cosimu I. Mediciju 1566, 1993) i pretisak knjige Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1989), pripremljen na temelju izdanja iz 1607.