NIKOLIĆ, VINKO
NIKOLIĆ, VINKO, hrvatski književnik, kulturni djelatnik i političar (Šibenik, 2. III. 1912 – Šibenik, 12. VII. 1997).
Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937. God. 1939–45. radio je u Zagrebu kao suplent na Trgovačkoj akademiji i gimnazijski profesor. Za NDH djelovao je na kulturno-izdavačkom polju, 1941. raspoređen u Odgojni odjel vojske NDH, a 1942. pokrenuo i uređivao polumjesečnik Život za Hrvatsku. God. 1945. napustio je Zagreb, živio u izbjegličkim logorima u Italiji, 1947. otišao u Argentinu, gdje je djelovao u političkom i kult. životu hrvatske polit. emigracije. S Franjom Nevistićem uređivao je od 1947. polumjesečnik Hrvatska, a 1951. s Antunom Bonifačićem u Buenos Airesu pokrenuo Hrvatsku reviju (gl. urednik od 1954). God. 1966. nastanio se u Parizu; nakon izgona na zahtjev jugosl. vlasti, od 1967. dopovratka u domovinu 1991. živio je u Španjolskoj. God. 1992. postao je predsj. Hrvatske matice iseljenika i potpredsj. Matice hrvatske. Središnje su teme njegova pjesništva zavičaj, majka, more, Bog, domovina i povratak (Proljetna svitanja, 1935; Svijetli putovi, 1939; Moj grad, 1941; Oslobođeni žali, 1943; Izgubljena domovina, 1947; Oskvrnuto proljeće, 1947; Duga nad porušenim mostovima, 1964; Gorak je zemje kruv, 1977).
U prvom broju Hrvatske revije donio je kratku vijest Četiristogodišnjica Držićeva »Dunda Maroja« i »Novele od Stanca«, potom izvijestio o postavljanju spomenika u Dubrovniku (Meštrovićev spomenik Marinu Držiću, 1957, 4) te o pripremi proslave 450. obljetnice rođenja (Pred proslavom Držićeve 450-godišnjice rođenja, 1958, 1). U članku Neumrli nasmijač (1958, 3–4) uz prikaz piščeva životopisa i opusa detaljno je opisao događanja u Dubrovniku u okviru proslave. Spominjući firentinska pisma, osvrnuo se i na »originalno« tumačenje Živka Jeličića o Držićevim demokratskim idejama (Marin Držić: pjesnik dubrovačke sirotinje, 1950) a Držićevu sudbinu vezao uz vlastitu: »Mi, politički emigranti, kao što je bio i Marin Držić, pridružujemo se slavlju, koje naša Domovina priređuje u čast velikog hrvatskog komediografa Marina Držića, i pred spomenik Dum Marina u Dubrovniku u duhu polažemo vijenac lovora, ružmarina i pelina, tih gorkih simbola naše prognaničke nostalgije«. Izvijestio je i o studiji Lea Košute o Sieni u Držićevu životu i djelu (Hrvatska književnost u talijanskom časopisu »Ricerche slavistiche«, 1964, 1) te o izvedbama Držićevih djela (»Dundo Maroje« u Moskvi, 1963, 4; Držićev »Dundo Maroje« u Poznanju, 1964, 4; Držićev »Dundo Maroje« u Baselu, 1965, 4).
