NEREIDE

NEREIDE, skupina likova u tragediji Hekuba.

U grčkoj mitologiji kćeri Nereja, božanstva mora, kojega su pisci Hesiod i Pindar slavili zbog njegove benevolentnosti, mudrosti i protejske prirode, te okeanide Doride, također morske božice, proročice i zaštitnice mornara. Ima ih pedeset, najčešće su prikazivane kako se igraju s morskim bićima u dubinama ili kako spašavaju mornare iz brodoloma, a ugl. su štovane zajedno s Posejdonom i Afroditom, kao dio njihova kulta. Iako se mnoge od nerejida prikazuju u umjetnosti stare Grčke i Rima, ponajprije u figuralnim umjetnostima i slikarstvu, najpoznatije su među njima Posejdonova supruga Amfitrita, Galateja, u koju se zaljubio kiklop Polifem, božica valova Kima, božica pijeska Psamata, Ahilejeva majka Tetida, Erato, Proto, Dorida itd.

U Držića se spominju u posljednjem, trećem prizoru drugoga čina Hekube, dakle u intromediju (međuigri), što je popraćeno didaskalijom: »U vršenje na svrsi činjenja drugoga vile dohode u jednomu brocu i govore«. Nakon toga dvije se vile predstavljaju (»Nereide mi smo vile, / sinje more ke plovemo, / toli u moru ke slovemo, / kih su u pjesneh velje sile, / o, Hekuba, prišli k tebi, / u istoku ka slòvîše, / kruna vrh svih koja bîše, / druga u vlasti kojoj ne bi, / da vidimo što čes huda / i što brieme može učinit, / er vjerovat nije scinit / tolicijeh vidjet čuda«, II, 3, s. 1289–1300), obraćajući se pritom samo Hekubi i govoreći o njezinu bivšem kraljevstvu, koje su sada snašle velike nesreće (»Kraljicom te njekad znamo / u svem dobru segaj svita, / sad u tugah svieh gledamo. / Svud li huda čes dohita?«, II, 3, s. 1317–1320). Dakle, vile Nereide naglašavaju vrijednosti Hekubina staroga režima, ne samo zato što je novi režim despotski i moralno izopačen nego i zato što Hekuba nagoviješta skoru osvetu. Drugi se put pojavljuju u trećem činu, u njegovu jedinom prizoru, također se obraćajući Hekubi, parafrazirajući neke stihove iz prethodnog intromedija, kao svojevrstan refren. Posljednji će se put pojaviti nakon što se didaskalijom najavi »svrha četvrtoga ata«, odn. u tužbi »vrh mrtva Polidora«. Moguće je stoga zaključiti da svaki put kada se pojave, preuzimaju lamentacijsku ulogu, bez obzira na to je li riječ o oplakivanju nesretne sudbine, osobito zarobljeništva u kojem se nalazi trojanski narod ili ubojstva Hekubinih potomaka, Polidora i Poliksena. Prvi put kada ih spomene Držić ih povezuje s motivom broda koji plovi, tipičnim rekvizitom manirističko-barokne scenografije, što je najvjerojatnije motivirano morskom semantikom koju ta mitol. bića nose još od ant. vremena.