NALJEŠKOVIĆ, NIKOLA

NALJEŠKOVIĆ, NIKOLA, antunin, hrvatski književnik (Dubrovnik, oko 1505 − Dubrovnik, 1587).

Sin Stjepana (Stijepa) i Katarine Radaljević. Nakon očeve smrti brinuo se o sestrama, a bankrotom su završili njegovi pomorski trg. poslovi. Zbog dugova je dospio u tamnicu 1538. pa ga je zaručnica Lukrecija Zuzorić, čiji je miraz potrošio, napustila i otišla u samostan. Oženio se 1554. rođakinjom Nikom Nalješković. Budući da nije stekao imutak u trgovini i nije bio plemićkog statusa, morao se zadovoljiti činovničkim i drugim poslovima u Dubrovniku i okolici (pisar, kancelar, mjernik). Za života nije objavio ni jedan knjiž. tekst (sačuvani su u mlađim neautoriziranim prijepisima). Pod pokroviteljstvom Senata za života je objavio samo knjigu Dijalog o sferi svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579), u kojoj raspravlja o matematičkim i astron. pitanjima. Nalješkovićev knjiž. opus sastoji se od dva dijela: lirski (181 pjesma ljubavnoga kanconijera, 37 poslanica, 4 nadgrobnice, 15 pobožnih pjesama, 12 maskerata) i dramski (7 »komedija«, odn. 4 pastorale, 2 farse, 1 komedija). Kanconijer Pjesni ljuvene ubraja se među opsežnije u hrv. renesansi. Osim muškoga lirskoga subjekta, u nekoliko se pjesama javlja i ženski glas. Poslanice, zajedno s poslanicama koje su mu uputili prijatelji, među najboljim su primjerima hrvatske renesansne epistolografske zbirke, ne samo po brojnosti nego i po raznolikosti (petrarkističke, autobiografsko-ispovjedne, prigodnice, poslaničke pohvalnice, jedna alegorijsko-fantastična poslanica). Pobožne pjesame čine posebnu cjelinu u njegovu knjiž. opusu, a u njima se naslanja na tradiciju srednjovjekovne pobožne lirike i na suvremeno religiozno pjesništvo (Marko Marulić, Mavro Vetranović, Nikola Dimitrović), na izražavanje duhovnosti u bratovštini. Drame je pisao u stihu, a najveća je Komedija I. U toj pastorali, u kojoj jedna od vila odbija ljubavne ponude pastira Radata, poslužio se autocitatnošću (uklapao je u dramski tekst svoje petrarkističke stihove). U Komediji II. dramatiziran je motiv Parisova suda posuđen iz klas. mitologije. Treća se pastoralna drama razlikuje od druge jer nema mitol. elemente i pripada nizu tekstova u hrv. književnosti u kojima se nalazi motiv zasužnjene djevojke. Četvrta pastoralna drama ima lakunu, tematizira također mir u dubravi. Peta i šesta drama su farse i u njima se bavi svakodnevnim životom dubr. obitelji i realistično ga oslikava. Jedino je Komedija VII. prava komedija, podijeljena je u tri čina, obrađuje motiv o dezvijanu sinu Maru, koji je zaljubljen u ženu »sumnjiva morala«, a ljudi koji ga okružuju (roditelji, prijatelj Frano) nagovaraju ga da ju ostavi i oženi se Petrovom kćeri.

Ne zna se točno kada su drame nastale jer ni jedna nije datirana. Petu je »komediju« Miroslav Pantić posredno datirao 1541–42, prema zapisu iz jednoga rukopisa, koji potvrđuje da je izvedena na piru Marina Županova Bunića i Linje Sorkočević (Nalješkovićeva komedija »arecitana u Mara Klaričića na piru«, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 1955, 3).

M. Držić i Nalješković živjeli su u isto vrijeme u istom gradu, ali nisu razmjenjivali poslanice, što je donekle neobično jer je Nalješković bio prijateljski povezan s Držićevim bratom Vlahom, kojega hvali u djelu Dialogo sopra la sfera del mondo, a Nalješkovićeva supruga Nika bila je sestra supruge Držićeva brata Vicka, Jele. Zapaženo je da Nalješković i Držić nisu bili poetički bliski: Držićev odnos prema Nalješkovićevoj lirici bio je »sličniji otporu koji čovjeka jače i svjesnije angažira« (S. Petrović, Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967). Držića je mogla odbijati i »versifikatorska lakoća i blagoglagoljivost Nalješkovićeva, i uz to feminina slatkastost njegove lirike«.