NAKAZA

NAKAZA, pojam koji se najčešće upotrebljava za organizam s određenim tipom deformacije i abnormalnosti, posebice u smislu sličnosti s fantastičnim i životinjskim bićima.

Pojam se nakaznosti, samim time, veoma često dovodi u vezu s bestijalnošću ljudske prirode, odn. s koncepcijom bestijarija. S druge strane, nakaznost se često tumačila kao jedna od ključnih sastavnica grotesknoga prikazivanja zbilje, kojom se u pravilu nastojalo upozoriti na moralnu nesavršenost čovjeka, ponajprije na njegovu prijetvornu narav. Međutim, nakaze su se nerijetko dijelile u dvije relativno zasebne skupine: prva se nazivala lat. pojmom lusus naturae, u značenju dosjetka prirode, a obuhvaćala je sve one fenomene koje srednjovj. filozofi prirode i pseudoznanstvenici nisu mogli jednoznačno klasificirati, bez obzira na to je li riječ o pripadnicima životinjskoga svijeta, biljkama ili o ljudskim bićima. U XVI. i XVII. st. u Italiji se stvaraju prvi prirodoznanstveni muzeji s eksponatima takve vrste, prepuni bizarnih i nerijetko grotesknih primjeraka hibridnih bića, koja se u potonjim stoljećima najčešće uklapaju u pučko-cirkusku industriju. Koncepcija nakaznosti, bar kada je riječ o ljudskoj nakaznosti, redovito se vezuje uz fenomen fantastike (Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij – L’Imaginaire médiéval, 1985). Osim što razlikuje nekoliko tipova srednjovj. čudesnosti, kao i nekoliko bitnih strategija uklapanja toga fenomena u kršć. svjetonazor, Le Goff spominje i ljudske nakaze, muškarce i žene tjelesnih osobenosti i poluljude-poluživotinje, Mischwesen oblike nakaznosti, koji najčešće imaju biblijsko ili ant. izvorište. U europskom se ranonovovjekovlju nakaznost ugl. promatrala kao bolest ili kao posljedica grijeha, a nerijetko se povezivala sa seksualnom izopačenošću. Mjesto je ponajviše pronalazila u kontekstu karnevalskih povorki, u sklopu kojih uvijek posjeduje subverzivnu ulogu, kao što ističe Mihail Bahtin, povezujući izokrenuti svijet (mundus inversus) karnevala s Rabelaisovim stvaralaštvom u monografiji Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse (Tvorčestvo Fransua Rable i narodnaja kul’tura srednevekov’ja i renesansa, 1965). U tom se smislu fenomen nakaznosti može povezivati s praksom maskiranja, osobito s glumačkim maskiranjem u scensko-predstavljačkim umjetnostima. Nakaznost se u ranonovovjekovnom dramskom diskursu upotrebljava u karakterizaciji protagonista kako bi se (dodatno) istaknule neke njihove osobine, što često dovodi do stereotipnih prikaza osobito etničkih, rodnih i seksualnih alteriteta. Franc. teoretičarka Julia Kristeva u knjizi Stranci nama samima (Étrangers à nous-mêmes, 1991) istražuje povijest stereotipnih prikaza drugosti, ističući, među ostalim, i važnost tjelesne ili fizionomske deformacije – uz onu moralnu – u oblikovanju identiteta drugoga. U književnosti i kazalištu XVI. i XVII. st. etnički je alteritet, primjerice Židovi, Turci i općenito nekršćani, prikazivan ne samo kao barbarski nemoralan i u svakom smislu manje vrijedan nego i kao bestijalan ili grubo groteskan. Na primjeru oblikovanja stereotipa o Turcima i tur. svijetu to argumentira Davor Dukić u knjizi Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (2004), ističući sljedeće aksiološke atribucije karakteristične za protutur. leksik hrv. autora u ranom novovjekovlju, a koje se mogu povezivati s koncepcijom fiziološke nakaznosti: aždaja, drakun, gnjusan, zvijer i sl. Nakaznost, stoga, u hrvatskom književnom ranom novovjekovlju, kao i u europskim nac. književnostima toga doba, funkcionira kao vrijednosna oznaka kojom se može – i nerijetko se upravo to čini – karakterizirati protivnik, neistomišljenik ili pak drugi, u bilo kojem pogledu.

Međutim, to nije jedina funkcija spomenute oznake. Nakaznost se može prilijepiti uz biološku drugost, ponajprije uz drugi rod i uz drukčiju rodnu ulogu (transvestizam). O tome se intenzivno raspravlja u okrilju suvremenih feminističkih teorija ili u okrilju rodnih studija (gender studies), osobito na korpusu ranonovovjekovne drame i kazališta. Monografija Laurencea Senelicka Soba za presvlačenje: seks, transvestizam i kazalište (The Changing Room: Sex, Drag, and Theatre, 2000), upravo prati povijest kazališno-predstavljačkih transvestizama, osobito presvlačenja u drugi spol, i to od ritualnih izvedbenih oblika do suvremenih varijetea i cirkuskih atrakcija, odn. do postmodernističkih drag show performansa. Amer. teatrolog pokazuje da se spomenuti oblici simuliranja seksualne drugosti, bez obzira na to stoji li iza takvih oblika prerušavanje i drukčija seksualna orijentacija ili je pak riječ o isključivo glumišnom transvestizmu, ugl. vezuju uz koncepciju unakazivanja ljudske prirode, dakle uz fenomen nakaznosti per se. Na isti način o reprezentacijama svojevrsne hermafroditne homoseksualnosti, koja je u ranom novovjekovlju apriorno nakazna, govore autori okupljeni u zborniku Treći spol, treći rod: onkraj spolnog dimorfizma u kulturi i povijesti (Third Sex, Third Gender: Beyond Sexual Dimorphism in Culture and History, 1994) urednika Gilberta Herdta. O utopijskom potencijalu takvih interseksualnih, a zapravo transrodnih pojavnosti u hrvatskom je teorijskom diskursu iscrpno pisala Suzana Marjanić, ističući tezu novije feminističke kult. biologije po kojoj je nametnuta dihotomija između zanemarene prirodnosti (žensko, neeuropsko ili izvaneuropsko, životinjsko) i, s druge strane, uzvišene kulturnosti (muško, europsko, ljudsko), u potpunosti neodrživa (Transrodnost /i transvrsizam/ i kao utopijska projekcija, Filozofska istraživanja, 2005, 4). Pod utjecajem novijih eko-feminističkih teoretičarki, zauzima se za svojevrsno antropološko proučavanje životinja ili pak transvrsizam (transspeciesism), koji pretpostavlja bioetički susret koncepata ljudske životinje i neljudske životinje, i to bez prethodnih aksioloških i često stereotipiziranih sudova. Tako tumačena nakaznost međutim postaje kulturalno važan fenomen, koji valja izučavati unutar različitih disciplina humanističkih znanosti, posebice u domeni kult. antropologije i (bio)etičkih studija. U znanosti o književnosti, s druge strane, nakaznost se pretežito interpretirala u svjetlu žanrovskih obrazaca fantastike, koji su karakteristični za eur. srednjovjekovlje, no pojavljuju se i u ranom novovjekovlju te u suvremenom preporodu svojevrsne fantasy tematike, odn. u performativnim praksama, kao što su freak shows, veoma popularni u XIX. i XX. st. U hrv. srednjovjekovlju nakaznost se opisuje, na primjer, u vizijama, u kojima se pojavljuju paklena bića u polubestijalnom obličju. Za hrvatsku renesansnu epiku paradigmatska je metamorfička nakaznost naslovnoga junaka u epu Pelegrin Mavra Vetranovića, u kojem se opisuju protagonistove penalizacijske preobrazbe, koje se najčešće tumače u svjetlu kršć. eshatologije i biblijskog simbolizma.

M. Držić se motivom ljudske nakaznosti najprije koristi u Noveli od Stanca. U trenutku kad se na sceni pojavljuju »maskari, obučeni kao vile, i Stancom se rugaju«, vile razmišljaju u što bi trebalo pretvoriti naivnoga Stanca: »Nemojmo krsmati, sestrice gizdave, / neg pođ’mo iskati kriposne sve trave / kijem ćemo ovoga u osla satvorit« (6, s. 239–241). Ili, nekoliko stihova poslije: »Pođ’mo ga junaka u pticu stvoriti« (s. 243), »A mi ga stvorimo / u pakljenu napas, da žene strašimo« (s. 245–246), »Stvor’mo ga buhome, ter će k Mioni skoknut« (s. 249). No, jedno od najpoznatijih mjesta na kojem Držić upotrebljava spomenuti motiv ono je u prvom prologu Dunda Maroja, u kojem negromant Dugi Nos govori o Velikim Indijama, »gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore«, Malim Indijama, »gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju« i o Novim Indijama, »gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«. Nakazno su opisani ljudi nahvao, koji imaju obraz »od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa«. To su, ističe Dugi Nos, »ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda«, te se na jednome mjestu u čuđenju zapita »što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet«. I Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) i Ivan Slamnig (Kontinuitet evropske metaforike u hrvatskoj književnosti, Umjetnost riječi, 1966, 1–2) uočili su groteskan potencijal i subverzivnu funkciju spomenutih Držićevih poluživotinjskih obrazina od »žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh«, koje su se, kao »sjeme prokleto«, nasilno uselile u svijet ljudi nazbilj. S motivom čovuljica, odn. čovjeka nahvao, koji, kako ističe Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979), »stoji u tradiciji usporedbe čovjeka s marionetom«, Držić otvara problem ranonovovjekovnih homunculusa i »prenosi alegorički rat životinja ’nazbilj’ i životinja ’nahvao’ u analogan rat čovuljica« (I. Slamnig). Nakaznost se potom, kao karakterna osobina s ponešto dalekosežnijim polit. implikacijama, spominje u autorovim firentinskim pismima. Raspravljajući o nepovoljnim prilikama u Republici, u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, Držić piše: »Tamošnji puk od Boga moli samo jednu milost, da se naime dvadesetorici nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza oduzme štetna vlast i da Vaša Preuzvišenost sastavi novu vladu u Dubrovniku, koji će dok u njemu kamen bude trajao na kamenu u svom srcu uvijek nositi presvijetlu Kuću Medicejsku i prigrliti je kao gospodaricu, učiteljicu i voditeljicu«. Nekoliko ulomaka poslije autor parafrazira vlastitu formulaciju, također iskoristivši subverzivni značenjski potencijal pojma nakaznosti: »Imademo međutim petnaest nakaza, luđaka i ni za što sposobnih koji će nas unesrećiti i baciti u veliku bijedu, ako nam Bog ne pomogne«. Hibridnost i neprestana međuovisnost životinjske i ljudske naravi, odn. životinjskih i ljudskih obličja, stalno je mjesto Držićeva stvaralaštva. Likovi na granici ljudskog obličja, kako ističe Dunja Fališevac u raspravi Drukčija bića u književnosti starog Dubrovnika: granice mimesisa, granice fantastike (Dani Hvarskoga kazališta, 2006, 32), ne pojavljuju se samo u negromantovu prologu nego, s druge strane, u Džuhu Krpeti, koji za sebe kaže da dolazi iz egzotičnih krajeva »odkud se papagali donose«, kao i negromanti. Konačno, Držića zaokupljaju likovi koji su »doduše čovjekoliki, ali njihova je ljudska priroda izložena preispitivanju jer je ustvari animalna«, pa će tako Dživo u Skupu kazati da je čovjek čudan animao, a Tripčeta iz Dunda Maroja neprestano će uspoređivati ljudsku i životinjsku prirodu, jer »reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. Hoće rijet da ljudi – son stato a scola, non parlo miga a caso – velim, hoće rijet da ljudi partičipaju, misser mio, od ovizijeh bjestija« (III, 10). Ljudska je narav, u skladu s onodobnim humanističkim shvaćanjima čovjeka, sasvim fluidan pojam, pa si Držić ugl. uzima za pravo varirati, a katkad i parodirati, humanističku filoz. koncepciju ljudske bestijalnosti (feritas), stanje koje bi valjalo svladati i, bar prema većini renesansnih filozofa, krenuti putem božanske naravi, koja je tek nekima dostupna (divinitas). (→ BESTIJARIJ; GROTESKA)