NAHODIŠTE

NAHODIŠTE. U doba Marina Držića nahodište se nalazilo nasuprot franjevačkom samostanu.

Natpis iznad vrata dubrovačkog nahodišta

Premda se mnogi Dubrovčani, poput Marina Ivanova Gučetića (Gozze, oko 1492–1540), koji je imao izvanbračnu kćer Katu, u legatima spominju svojih »nezakonitih« potomaka, bilo je i onih, pišu suvremenici, koji su svoju djecu napuštali i izlagali po gradu. Da bi, iskazujući milosrđe (misericordia) prema drugima, milosrđe uživali, odlukom Velikoga vijeća od 9. II. 1432. osnovano je dubr. nahodište – Hospital milosrđa (Ospitale della misericordia). Za zgradu nahodišta namijenjena je kuća kojom se nekoć koristio Jakob Kotrulj. Podignuta je na dva kata i u nju su ugrađene dvije obrtaljke za prihvat djece, po uzoru na onu u samostanu sv. Klare, osnovanom 1290, gdje je već postojao azil za zbrinjavanje napuštene djece. Jedna je obrtaljka stavljena prema današnjoj Zlatarićevoj ulici, a druga prema Placi. Iznad vrata i danas je vidljiv latinski natpis: CO(n) CHALVIT. COR. MEV(m). I(n)TRA.ME.ET.[in] / [me] DITATIO(n)E. MEA. EXARDESCET. IGNI(s) – U meni se srce moje zagrijalo i na pomisao moju buknula bi vatra (Ps, 39 /38/). S lijeve strane vrata napola je pregrađen prozor u kojem je stajala obrtaljka. Iz zgrade oštećene potresom 1667, nahodište je 1687. preseljeno na Pile u »stari hospital« pokraj tintorije (mastionice) zvan i Ospedale ai sette scalini. Poč. XVII. st. izgrađena je nova bolnica na Brsaljama (Pile) na mjestu kavane Ocean. Od 1887. nahodište je bilo u sklopu nove pokrajinske bolnice na Boninovu. Uz prosvjede suvremenika, dubr. nahodište ukinuto je odlukom tadašnjega Oblasnoga odbora Dubrovačke županije 1927. U Hospital milosrđa anonimno su ostavljana neželjena djeca. Pod prijetnjom zatvorske kazne nitko nije smio zaustaviti, osloviti ili spriječiti pristup osobi koja je nosila u nahodište dijete ili neku stvar u bilo koje doba dana ili noći, sa svjetiljkom ili bez nje. Dijete bi se položilo u obrtaljku, a potom bi se pozvonilo. Nakon preuzimanja, dijete je odmah kršteno, ako na kakvu komadiću papira nije bilo zapisano da je to već učinjeno. Na taj je način osiguran »spas duše« djeteta i ispunjena temeljna kršć. obveza. U nahodište su donošena i djeca izložena na drugim mjestima u gradu. Majka ili otac ostavljenoga djeteta mogli su uz zakletvu i naknadu troškova, po deset perpera za svaku godinu, uzeti ostavljeno dijete. Siromašni roditelji nisu trebali ništa platiti. Nevjenčane trudnice mogle su se staviti pod zaštitu nahodišta i anonimno roditi. U nahodištu su zadržavane dva tjedna nakon porođaja. Neke su trudnice u nahodištu boravile i po nekoliko mjeseci. Nahodi su odijevani u haljine od bijele vunene tkanine, raše, s našivenom golubicom od sukna s prednje strane, kao znakom milosrđa. Djeca su ubrzo nakon prihvata u nahodište predavana na dojidbu i skrb dojiljama iz grada i okolice. U knjizi ugovora o dojidbi sklopljenih potkraj XVII. st. spominju se udane majke iz grada, Pila, Ploča, Gruža, Zatona, Lozice, Komolca,Župe dubrovačke i Konavala. Dojilje su tada plaćane trideset perpera godišnje, isplaćivanih najčešće u dvomjesečnim obrocima od po pet perpera. Djeca su s dojiljama ostajala do treće go-dine, kada su vraćana u nahodište i davana na usvajanje. Mogla su se usvojiti i prije, a bilo je primjera usvajanja i starije djece. Najčešće su usvajana između treće i pete godine. Nahode, pogotovo dječake, često su usvajali seljaci. Udovice su bile sklonije djevojčicama. U nekim krajevima Dubrovačke Republike vjerovalo se da usvojenik donosi sreću u kuću. Smrtnost nahoda bila je iznimno visoka. Primjerice, u dvije trećine ugovora o dojidbi sklopljenih od srpnja 1691. do srpnja 1692. kao razlog raskida ugovora spominje se smrt nahoda. Djeca umrla u nahodištu zakapana su na malom groblju uokolo crkve sv. Đurđa u Pilama. Zabilježeno je da su mrtve štićenike u nahodište donosile dojilje i iz udaljenijih sela. Izraz »zdrav ko mulan« rječito govori o iznimnoj otpornosti malog broja nahoda koji su uspjeli doživjeti zrelost. U dubr. nahodištu skrbilo se i za siročad i za djecu iz siromašnih obitelji čije majke, zbog bolesti ili slabosti, nisu mogle dojiti djecu te kad je bila riječ o blizancima. Takvi slučajevi zabilježeni su potkraj XVII. st. U nahodištu su bile zaposlene dojilje, sluškinje, brijač u svojstvu liječnika te kapelan koji je trebao krstiti nekrštenu djecu. Poslovanje nahodišta nadzirala su tri punoljetna vlastelina koja su na dužnosti ostajala isprva jednu, a poslije tri godine. Knjige s popisima dojilja i nahoda iz Držićeva doba nisu sačuvane. Na sjednici Velikoga vijeća 27. IV. 1513. doneseni su zaključci kojima se određuje inventar dojilja i nahoda kako bi se izbjegla svaka moguća prijevara jer su knjige bile neuredno vođene. Trojica plaćenih činovnika trebala su obići sve dojilje i nahode i u knjigama zabilježiti zaostala potraživanja. Sva djeca starija od tri godine trebala su biti vraćena u nahodište u gradu. Određeno je da se za svaku godinu sastavljaju zasebne knjige te da ni jedna dojilja ne smije primati plaću za hranidbu ako je dijete navršilo tri godine, a i manje, ako joj je prije oduzeto. Odlučeno je i da će se stanarine ostavljene za uzdržavanje nahodišta prodavati na javnoj prodaji kao i stanarine državnih kuća. O poslovanju nahodišta svjedoče sačuvane knjige: matica krštenih, dnevnici, glavne knjige, knjiga ugovora o usvojenju, popisi djece. Najstarija sačuvana knjiga ugovora o usvojenjima potječe iz 1590. Od prihoda i milostinje utemeljen fond od 10 000 perpera, na koji je država isplaćivala 4% kamata, pokazao se nedovoljnim za velike potrebe nahodišta. Prihodi su povećavani posebnim porezima na platno, mala plovila, srdele. Tijekom XVI. st., a i poslije, na svakoj prvoj sjednici Senata u mjesecu, kao prvi zaključak, donosila se odluka o mjesečnoj pomoći koja će se dati nahodištu, i to najčešće u iznosu od tristo perpera. Dubr. vlada pazila je na potrebe nahodišta i često donosila odluke kojima se olakšavalo njegovo uzdržavanje. Skrb o nahodima vidljiva je i iz ostavina Dubrovčana, gdje se često nailazi na veće i manje svote novca ili druge legate namijenjene nahodištu. Primjerice, Klement Marinov Radov Gučetić (Gozze, oko 1425–82) ostavio je novac za uređivanje »hospitala milosrđa«, koji je predan nahodištu.

Nahodište Držić spominje dvaput u Skupu. Kad Skup obavijesti godišnicu Varivu da će šesnaestogodišnju kćer Andrijanu dati Zlatom Kumu, ona rezignirano konstatira da su veće sreće one koje se rode u nahodištu jer se poslije slobodnije udaju, tj. nema oca koji bi im izabrao muža: »Brižna, bolje bi druge da se rode na ošpedalu er bi ih tkogodi za ljubav Božju udao za koga bi se moglo, i ne bi ih ovako u more metali« (Skup, II, 6). Varivinim riječima Držić je kritizirao običaj sklapanja brakova u kojem su odlučnu ulogu imali očevi, dok se buduće supruge, najčešće još djevojčice, ništa nije pitalo; brakovi iz ljubavi u Republici bili su iznimno rijetki, odn. bračna zajednica bila je strogo određena staleškom endogamijom i ekonomskim interesima. Drugi put o nahodištu govori Niko, zagovornik konzervativnoga morala: »Grubo je čut: narodit mlad čovjek ošpedao djece i, za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo’ česti dušu; a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima potrjebu vragu dušu davat« (IV, 8). U Nikovoj je replici Držić ostavio trag o karakterističnoj pojavi onoga doba: nezakonita djeca plod su seksualne obijesti plemićke mladeži, Republiku opterećuju u financijskom smislu, a nerijetko su i izvor društv. zala (krađa).