MUJIČIĆ, TAHIR; SENKER, BORIS; ŠKRABE, NINO
MUJIČIĆ, TAHIR (Zagreb, 21. VII. 1947), SENKER, BORIS (Zagreb, 5. XI. 1947), ŠKRABE, NINO (Jastrebarsko, 22. X. 1947), hrvatski dramatičari, koji su 1971–85. pisali zajedno, potpisujući dramske tekstove različitim slijedom imena.
Od 1990. zajednički pišu T. Mujičić i B. Senker te svaki od tih dramatičara zasebno. Mujičić je sa Senkerom utemeljio kaz. družinu za djecu Malik Tintilinić (1971), suutemeljio Glumačku družinu Histrion (1975), zatim s Igorom Mrduljašem pokrenuo Lutkarski erotsko-sadistički cabaret Mmanipuli (1985), koji je neko vrijeme i predvodio, ustrojio Hrvatsko ratno kazalište ad HOC (1991) i kaz. skupinu Kajundkaj: teatar za po doma (1995). Osim kao dramatičar, samostalno ili kao dio autorskog trojca, Mujičić je bio angažiran i u lutkarskom kazalištu, u kojemu je režirao, izrađivao lutke i kostime, bavio se scenografijom. B. Senker zarana se počeo baviti kazalištem, ponajprije kao teatrolog i kaz. kritičar, dramatičar i suosnivač različitih glumačkih družina. Njegove se drame odlikuju erudicijom, ludizmom i visokim stupnjem intertekstualne protežnosti. Većina je tekstova trojice dramatičara nastala kao tip preispisivanja tradicije, baštine, ponajprije kanonskih autora hrv. književnosti (npr. Marko Marulić, M. Držić, Tituš Brezovački i Miroslav Krleža), zbog čega se i njihova dramska poetika može smatrati montažnom, persiflažnom i najčešće snažno parodijskom. N. Škrabe najprije je bio angažiran kao film. kritičar, zatim scenarist za film i televiziju, a utemeljio je i amatersku kaz. družinu Tomo Mikloušić (1968), prethodnicu Gradskoga kazališta Jastrebarsko. Jedan od najpoznatijih dramskih tekstova autorskoga trojca Novela od stranca ili Firenze, stanotte sei gala (1975) praizvedena je u kazalištu Komedija 1977. Novela je podnaslovljena, pseudožanrovski određena, kao komedija dešperata u dva ata s puno glazbe. Lik M. Držića pojavljuje se u trenutku kad, razočaran Dubrovnikom i njegovim ljudima, dolazi u Firencu, uvjeren kako je to grad u kojem vladaju razum, umjetnost i polit. slobode. U tri firentinske krčme, koje vode Laura, Petrarkina donna, Leonardova Mona Lisa i Shakespeareova Giulietta, dane provode i neizmjerno piju Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarotti i Sandro Botticelli. No, u drami se pojavljuju mnoge renesansne pov. ličnosti, među ostalima i Ignacije Lojolski, Girolamo Savonarola i Matteo Bandello, koji su prikazani kao prevrtljivci i bludnici. Gradom vlada sredovječna Lukrecija Borgia, koja mladog i naivnog Držića zavodi i namami u postelju. Kad takav tretman stranca zasmeta grad. moćnicima, oni ga dočekaju u zasjedi i pretuku, što je aluzija na njegov incontro s Vlahom Stjepanovim Kanjicom, dok ga Lukrecija prevari s konjušarom. Razočarani mladić i njegov stariji pandan, Marin Držić i Marino Darsa, sjedaju jedan uz drugoga te pišu urotnička pisma – mladić ih upućuje dubrovačkome Malom vijeću, a starac gospodarima Siene i Firence. U trenutku kada su iluzije o demokratskom režimu i polit. utopizmu u potpunosti razrušene ostarjeli dramatičar i njegov mlađi dvojnik na isti način opisuju i Firencu i Dubrovnik. Mujičić–Senker–Škrabina dramaturgija može se odrediti kao farzeskna – na granici između eruditne dramaturgije, koju parodira i čije formalno-tehničke obrasce autorski trojac preokreće, te dramaturgije vodvilja, u kojoj se osnovni mehanizam drame često sasvim razotkriva čitatelju. Uz figuru M. Držića dramatičari međutim ne prianjaju samo na razini dramske radnje (Držić je jedan od likova, ako ne i glavna figura u Noveli od stranca), odn. na razini dramaturgije (uvelike se nasljeduju stil i aktantski model eruditne komedije i renesansne farse) nego i u biogr. smislu (u drami se upotrebljavaju dijelovi hipotetske Držićeve biografije, osobito epizoda vezana uz njegove urotničke planove i uz razočaranja polit. sustavom u Republici), što poetiku Novele ne čini samo preispisivačkom ili intertekstualnom nego i eruditnom.
