MORNARICA

MORNARICA. Za života Marina Držića mornarica Dubrovačke Republike dostigla je brojem i kvalitetom vrhunac te je tijekom druge pol. XVI. st. imala od 130 do 180 trg. brodova, nosivosti čak do 36 000 kola, u vrijednosti oko 700 000 dukata.

Gradili su se sve veći brodovi, pretežito tipa karaka i galijun, koji su poduzimali sve dulja i opasnija putovanja. Osim područja Apulije, Napuljskoga Kraljevstva i Sicilije, odakle se oduvijek prevozilo žito i sol, dubr. brodovi prevozili su sve vrste robe iz ist. Mediterana (najviše sol i žito) na zap. Mediteran, odakle su u Dubrovnik dovozili katalonsku vunu i fine manufakturne proizvode za balkansko tržište i dalje na Istok. Dubr. brodovi prijevozničkim uslugama sudjelovali su i u španjolskim vojnim ekspedicijama protiv Turaka na Mediteranu, ugl. protiv volje države, iako je Dubrovačka Republika smatrala kat. Španjolsku zaštitnikom. Svojim se velikim karakama mornarica pojavljivala i u Londonu i Anversu, prevozeći pretežito vina s Krete u London, odakle je prevozila engl. vunu i kositar.

M. Držić ne spominje velike dubrovačke trg. brodove. U svojim djelima spominje fuste, brze turske ratne brodice na vesla (Arkulin) i ormanicu (Dundo Maroje), a u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju brigantin i galiju. Primjerice, razmišljajući o Popivi, Pomet kaže: »Hoću li kad u Dubrovnik, da vidim gdje se je u ormanicu učinio?« (V, 1), odn. pita se je li se Popiva prijavio u mornaricu i hoće li služiti na galiji. Ormanica je tip autohtona malenoga ratnog broda na vesla i s jednim jedrom, koji je više stoljeća služio za izviđanje i potragu za gusarskim galijama koje su harale uz hrv. obalu, na što Držić zacijelo aludira i u pismu Cosimu od 2. VII. 1566: »Neka Vaša Preuzvišenost razmisli kakvi su to duhovi i tko upravlja mornaricom što se svakodnevno tako srčano bori s turskim gusarima i često odolijeva velikim silama, ali ne bez osvete!«.

Mnogo je važnije Držićevo stajalište o dubr. pomorstvu koje se prepoznaje u dijalogu između Dživa – koji prati Marovu vjerenicu Pȅru – i Dživulina, pomorca s Lopuda u komediji Dundo Maroje. Dživulin odmah prepoznaje Dživa i posprdno ga naziva Džuho. Podsjeća ga kako su navegavali na istom brodu, a Dživo je bio mladi neiskusni škrivan (brodski pisar). Dživulin ga je hranio kašicom zbog hemoroida (morinčela), koji su Dživa mučili zbog duga sjedenja. Dživulin se ponosi što je čovjek »od kampanje«, a ne »iza mira« (iz Dubrovnika), Lopuđanin – »son de isola de Mezzo, izulan se zovem«, dijete »mlijekom od Igala dojeno«, »od drijeva odhranjeno«, »oko sartija je njegova šećnja«, »galeb je morski i od jajera« (I, 9). Držićeve su simpatije na strani puka, ugl. mornara i kapetana iz naroda koji su teško radili na brodu, dok su neiskusni mladi vlastelini obavljali dužnost pisara, vodeći brodski dnevnik i kancelarijske poslove. Teško su stjecali autoritet kod iskusnih pomoraca pa se Držić ruga da bi čak i Pȅra htjela biti brodski pisar. U komediji Arkulin pojavljuju se dva lopudska pomorca, Viculin i Marić. Viculin je mnogo jednostavnije predstavljen nego Dživulin u Dundu Maroju, on je komična figura, neuk i opor, hvali se sudjelovanjem u borbi s gusarskim fustama: »Giuraddio, i s fustami sam konbatio, kao mi nećete vi sramotu učinit!« (III, 5). U pismu upućenom Cosimu 2. VII. 1566. Držić se tuži na pomorsku politiku dubr. vlasti. Tvrdi da je vladin stav prema Turskoj općenito blag, jer se boji tur. intervencije, pa stoga i ne surađuje sa Španjolskom. Nerado gleda na sudjelovanje dubr. brodova u vojno-pomorskim ekspedicijamaKarla V. na Turke u sjev. Africi. Štoviše, dubrovačka je vlada 1565. uvela uredbe (provedimentum) o ograničenjima plovidbe dubrovačkih trg. brodova samo da bi što manje dolazili u dodir s kršć. brodovima i spriječili njihovo pristupanje kršć. floti (bez dopuštenja Senata brodovi nisu mogli isploviti iz Jadrana, a oni koji su dovozili sol i žito morali su se vratiti kroz tri mjeseca; teret s istoka morali su dovoziti samo u jadranske luke; velike takse za gradnju i kupoprodaju brodova i sl.).

Držić priznaje da s Turcima treba oprezno, plaćati im i dalje tribut, ali ne treba sputavati dubr. brodove da se pridružuju kršć. floti. Aristokratska vlada izravno šteti razvoju pomorstva, ne misleći na pomorce i puk koji od pomorstva živi: »Tu, dakle, mornaricu, koja je danas jako neophodna Zapadu i potrebama kršćanstva, mornaricu u cvatu, koju oni nisu ni izmislili, ni napravili, niti unaprijedili, nego su je podigli otočani iz životne nužde i postali izvrsni i dobri majstori te mornarice, oni je, velim, nastoje razoriti, uništiti i svesti ni na što na veliku štetu Sicilije i cijele obale Zapada«. Držić je zacijelo pretjerao, jer se zna da je vlada podupirala pomorstvo na opću korist Republike, i to u osobito složenim prilikama, jer su Turci imali ambicije dominacije na Mediteranu, okončane Drugom svetom ligom i Lepantskom bitkom 1571, četiri go-dine nakon Držićeve smrti. Dubr. vlada postupala je oprezno, a optuživala ju je i turska i kršć. strana za nedovoljnu suradnju. Inače, u Držićevim djelima mnogo je odraza pomorskoga života u izrazima, poslovicama, uzrečicama, metaforama, o čemu je iscrpno pisao Ivo Batistić u radu Odrazi pomorskog života u djelu Marina Držića (1955).