MORE, THOMAS

MORE (latinizirano MORUS), THOMAS, engleski humanist, pravnik, političar i pisac (London, 7. II. 1478 – London, 6. VII. 1535).

Kao sin suca dobio je odlično humanističko obrazovanje u svojem domu, a potom je studirao humanističke discipline u Oxfordu. Kao student pristupio je londonskom humanističkom krugu koji se nadahnjivao tal. renesansom i izučavanjem klasike: jedno od njegovih prvih djela, Život Pica della Mirandole (Life of Pico della Mirandola), apologija je njegove koncepcije o dostojanstvu čovjeka. Neko je vrijeme pomišljao na redovnički život, ali je tu ideju napustio da bi studirao pravo, pa je 1501. postao odvjetnik. Brzo se afirmirao i 1504. bio izabran u Donji dom Parlamenta. God. 1510–18. obavljao je dužnost londonskoga suca. Još kao odvjetnik putovao je na račun svojih klijenata, trgovaca, po Francuskoj i Nizozemskoj, gdje je upoznao najvažnije humaniste svojega doba i sprijateljio se s Erazmom Roterdamskim. Poslije je Erazmo posjetio London i boravio u Moreovoj kući, gdje je napisao Pohvalu ludosti (Encomium moriae), koju je posvetio Moreu. Kralj Henrik VIII. ga je 1517. imenovao savjetnikom i povjerio mu poslaničku misiju kod cara Karla V. Za zasluge je dobio plemićku titulu i 1521. imenovan zamjenikom kraljevskog rizničara, potom promaknut i u kraljeva osobnog tajnika. Parlament ga je izabrao za predsjedatelja (speakera) 1523, a bio je i počasni rektor Oxforda i Cambridgea. Kralj ga je 1525. imenovao kancelarom Vojvodstva Lancaster, što znači da je bio upravitelj i gl. sudac sjev. Engleske. God. 1527. Henrik VIII. je od pape zatražio razvod braka s Katarinom Aragonskom, što je papa odbio. Kralj je zbog toga otpustio kancelara Thomasa Wolseya i na njegovo mjesto 1529. imenovao Morea. More nije opravdavao kraljevu osudu pape Julija II., koji mu je odbio dati razvod. Henrik je ubrzo prihvatio tezu Martina Luthera da je papa samo rimski biskup, a ne poglavar cijeloga kršćanstva. Ubrzo je dobio potporu za svoju namjeru da se proglasi crkv. poglavarom Engleske, čemu se More suprotstavio te 1532. podnio ostavku. Kad je 1533. odbio pribivati krunidbi Ane Boleyn kao engl. kraljice, optužen je za urotu protiv kralja i 1534. uhićen. Pošto je odbio priznati kraljev Zakon o sukcesiji i prisegnuti mu kao crkv. poglavaru, izveden je pred sud 1535. i osuđen za izdaju. Iako su ga nagovarali da popusti, otišao je na stratište s čvrstom vjerom u jedinstvo crkve i u papin primat kao crkv. poglavara. Kao mučenik za vjeru beatificiran je 1886, a kanoniziran 1935. Iako je zajedno s Erazmom zagovarao reformu crkve, nije prihvatio oštrinu Lutherovih kritika i ostao je vjeran katoličanstvu. Autor je Povijesti o kralju Rikardu III. (The History of Richard the Third, 1518), koja je poslužila kao predložak i Williamu Shakespeareu. Polemizirao je s Lutherom u knjigama pisanima 1523–31: Obrana sedam sakramenata (Defence of the Seven Sacraments), O babilonskom sužanjstvu Crkve (On the Babylonian Captivity of the Churc) i Odgovor Luteru (Responsio ad Lutherum). Proslavio se djelom O najboljem državnom uređenju i o novom otoku Utopiji (De optimo reipublicae statu deque nova insula Utopia libellus), koje je ušlo u povijest pod nazivom Utopija. Prvi je skovao riječ utopija (nepostojeće mjesto), koja se otada rabi kao naziv za idealno društvo. Utopija je remek-djelo polit. misli, koje je inauguriralo novi žanr, nazvan utopijskom literaturom ili utopijskom polit. misli. Napisana 1516. i objavljena u Louvainu, sastoji se od dva dijela. Prvi je dio oštra kritika engl. društva i kaznenog sustava koji kažnjava počinitelja, a ne propituje uzroke kriminala i ne liječi društvo. U drugom dijelu izlaže priču o novootkrivenom otoku Utopiji, o kojem pripovijeda mornar Raphael Hythloday, koji opisuje dobro organizirano društvo uspostavljeno na kolektivističkim načelima: imovina je zajednička, ali za razliku od klasične Platonove idealne države u njoj nema mjesta zajednici žena ni slobodnoj ljubavi. Otok je organiziran po gradovima i naseljima, a osnovna je jedinica društva obitelj. Članovi društva imaju radnu obvezu od šest sati dnevno, a ostatak vremena provode u učenju. Svi se biraju demokratski: od neposrednih vođa (sifogranti i filarsi), preko tranibora do drž. poglavara (ademos). Demokratski se biraju i svećenici, a tu dužnost mogu obavljati i žene. Toleriraju se različite vjere, ali se kažnjavaju i izopćuju ateisti. Javni se poslovi raspravljaju, kao što se i odluke donose na javnim skupštinama. Ne postoji privatno vlasništvo ni kad je o kućama riječ, a obitelji svakih deset godina mijenjaju stan i sele se iz grada na selo i obratno. Za ono doba Utopija je iznosila i neke revolucionarne ideje, kao što je dopuštenje razvoda braka, eutanazija, probni brak itd. Rasprava je na nekim mjestima prožeta humorom i ironijom, pa se ne može točno utvrditi kad More misli ozbiljno, a kad karikira. Knjiga je postigla velik uspjeh i bila hvaljena kao ozbiljan polit. traktat, no More se više nije vraćao tim temama, koje su, nakon izbijanja Lutherove shizme, mogle djelovati kao heretičke. Utjecao je na mnoge utopiste, od Tommasa Campanelle, Francisa Bacona, Jamesa Harringtona sve do utopističkih pokreta u Novom svijetu tijekom XVIII. i XIX. st. i socijalista utopista koje kritizira Karl Marx. U novije doba Moreovi tumači upozoravaju na totalitarne ideje na kojima počiva takvo društvo, što konstatira i Karl Popper, koji govori o štetnosti utopije za razvoj »otvorenog društva«. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je, u povodu jubileja 2000, svecem zaštitnikom državnika i političara.

Moreovo ime pojavilo se uz Držićevo nakon povezivanja prvoga prologa Dunda Maroja, koji izgovara negromant Dugi Nos, i pisama upućenih Cosimu I. i Francescu Mediciju, što je u pojedinačnim radovima i u knjizi Marin Držić Vidra (1958) učinio Živko Jeličić. Osobitu je pozornost knjiž. povjesničara privuklo podrijetlo opisa Starih Indija nastanjenih ljudima nazbilj. Slika utopijske zemlje gdje vlada sklad, dobrota i mudrost, u kojoj nema imena moje i tvoje, vodila je dio istraživača prema zaključku o piščevu vizionarstvu, borbi za dubr. sirotinju, čak anticipaciji jednakosti koju je ponudio komunizam. Poslije je ta teza napuštena, a interpretacija se usmjerila na aluzivnost i alegoričnost negromantovih riječi, literarno uobličenje Držićeva bunta, potom realiziranoga u firentinskim pismima 1566, koju je tezu najcjelovitije artikulirao Frano Čale. Pretpostavku da je Držić čitao Utopiju iznio je Milan Ratković: »Tomas Mor, preteča modernog socijalizma, čija su djela izazvala divljenje njegovih suvremenika, morao je oduševiti i Marina Držića koji osnovnu misao njegove Utopije iznosi u prologu Dunda Maroja« (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 6, 1964). Leo Košuta poriče bilo kakav utopijski karakter priče o Starim Indijama; za njega je taj opis parodija priča o putovanjima u zemlju Istine, na čijoj je podlozi nepravednost dubr. društva Držićeva doba došla do izražaja (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Košuta je međutim uvjeren da su i Držić i More imali barem jedan zajednički predložak: izgubljeni Jambulov putopis koji je sažeto prepričao Diodor Sicilski u djelu Knjižnica.