MOLIÈRE

MOLIÈRE (pr. ime JEAN-BAPTISTE POQUELIN), francuski komediograf (Pariz, kršten 15. I. 1622 – Pariz, 17. II. 1673).

Diplomirao pravo. Od 1643. nastupao kao kaz. glumac, 1645–58. putovao provincijom s vlastitom družinom L’Illustre Théâtre te započeo pisati farse i komedije zapleta. Vrativši se u Pariz, postigao je velik uspjeh komedijom Kaćiperke (Les Précieuses ridicules, 1659). Potom je osnovao stalnu trupu, s kojom je izvodio vlastite komade, djelujući isprva pod pokroviteljstvom kraljeva brata, vojvode od Orléansa, a od 1665. pod pokroviteljstvom kralja Luja XIV., po narudžbi kojega je napisao dvanaest komedija-baleta, od kojih je najpoznatiji Građanin plemić (Le Bourgeois gentilhomme, 1670). Istodobno je napisao niz komedija karaktera, među kojima se ističe Škola za muževe (L’École des maris, 1661). Njegova prva velika komedija, Škola za žene (L’École des femmes, 1662), kritika je seksualnog i društv. licemjerja, a mnogo poznatiji Tartuffe (1664), u kojem se pojavljuje lik lažnoga pobožnika koji iz koristoljublja svojega kućedomaćina potiče na vjerski fanatizam, odlikuje se savršeno provedenim jedinstvom mjesta, vremena i radnje. Nakon premijere u Versaillesu komad je, pod pritiskom bigotnih krugova, zabranjen te ponovno odobren za prikazivanje tek 1669, ali nakon niza preradbi. Komedija Don Juan ili kamena gozba (Dom Juan ou le festin de pierre, 1665) također je izazvala sablazan zbog ismijavanja lika pobožnoga i ograničenoga Sganarellea nasuprot slobodoumnom naslovnom junaku, koji završava u paklu tek nakon niza užitaka. Mizantrop (Le Misanthrope, 1666) je uglađena salonska komedija usredotočena na lik oštroumnoga mizantropa Alcestea, ispunjena gađenjem prema površnim etičkim normama. Izdvajaju se još komedije Liječnik protiv volje (Le Medecin malgré lui, 1666), Amfitrion (Amphitryon, 1668), George Dandin (1668), Škrtac (L’Avare, 1668), Scapinove spletke (Les Fourberies de Scapin, 1671), Učene žene (Les Femmes savantes, 1672), Umišljeni bolesnik (La Malade imaginaire, 1673) i dr. U salonskim je jednočinkama Kritika Škole za žene (La Critique de l’École des femmes, 1663) i Versailleska improvizacija (L’Impromptu de Versailles, 1663) izrazio poetička stajališta. Molière je tvorac velike klasicističke komedije karaktera, koju je često kombinirao s komedijom običaja i farsom, oslanjajući se pritom na predloške ant. autora, srednjovj. fabliau, groteskni realizam Françoisa Rabelaisa, tal. komediju dell’arte. Pritom je poštovao stroga pravila klasicističke normativne poetike. Njegova su djela od prvih izvođenja trajno prisutna na svjetskim kaz. pozornicama, a zarana su se počela prevoditi i prerađivati u hrvatskoj knjiž. kulturi, ponajprije u korpusu frančezarija, koje su se pojavile u Dubrovniku u XVIII. st.

Molièreovu klasicističku dramaturgiju u vezu s Držićevim dramskim stvaralaštvom prvi je doveo Tomo Matić, uspoređujući u raspravi Molièreov »L’Avare« i njegovi prethodnici (1898) njima zajednički plautovski motiv starca škrca, a zatim i Pavle Popović (Marin Držić i Molier, 1904) koji je isprva izvor istih motiva pronašao u Decameronu Giovannija Boccaccia. Frano Čale je isticao neke tipološke sličnosti između dvojice autora, koje se pojavljuju u portretiranju likova, osobito vidljive u komedijama Tripče de Utolče i Georges Dandin (Marin Držić: Djela, 1979).