MOGUŠ, MILAN

MOGUŠ, MILAN, hrvatski jezikoslovac (Senj, 25. IV. 1927).

Diplomirao 1953. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (narodni jezik i književnost), gdje je 1962. doktorirao tezom Današnji senjski govor. Bio je asistent u Institutu za jezik JAZU (od 1953), 1956. prešao je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je od 1965. do umirovljenja 1992. bio voditelj Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, a 1983–92. predstojnik Zavoda za lingvistiku. Od 1986. redoviti je član JAZU, 1997. izabran je za člana Central European Academy of Sciences and Arts. Od 2004. predsjednik je HAZU. Sam ili u suautorstvu objavio je monografije Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971), Čakavsko narječje (1977), Antun Mažuranić (1978), Križanićeva hrvatska gramatika (1984), Zakon trsatski (1990), Povijest hrvatskoga književnoga jezika (1993), Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru (1997). U suautorstvu je objavio računalne konkordancije djela hrv. pisaca te Čestotni rječnik hrvatskoga jezika (1999), Rječnik Marulićeve »Judite« (2001), Słownik polsko-chorwacki (2002), Senjski rječnik (2002). Priredio je kritička izdanja dvaju Marulićevih djela (Judita i Naslidovanje), a sa Stjepanom Babićem i Božidarom Finkom Hrvatski pravopis (1971).

O jeziku M. Držića pisao je u radu Jezični elementi Držićeva Dunda Maroja (1968). Osvrnuo se na studiju Jezik Marina Držića (1933) Milana Rešetara, protiveći se njegovoj tezi da u Držićev knjiž. jezik ide samo jezik njegovih pjesama, tvrdeći da je i jezik kojim su pisane komedije »par excellence književni jezik, umjetnički izraz«. Zapaža Držićeve antiteze koje su izravne (stari – mladi, veliki – mali, zli – dobri) i neizravne (ljudi – žene; ljudi od ništa, od trimjed, ljudi nahvao – ljudi nazbilj). Na razini lingvostilistike upozorio je na antitezu kao karakterističnu osobinu Držićeva stila, što će poslije – osobito u analizama Frana Čale – biti prihvaćeno kao temelj Držićeve poetike.