MIONA (MIONICA)

MIONA (MIONICA), lik u drami Grižula. Vlahinjica, zaljubljena u Radoja.

Pojavljuje se u petom, šestom i sedmom prizoru prvoga čina, drugom prizoru trećega čina, trećem i četvrtom prizoru četvrtoga čina te prvom, drugom i trećem prizoru petoga čina. Lik samouvjerene djevojke, koja voli Radoja, ali ga neprestano drži u neizvjesnosti. Dragića – koji je zbog vile ostavio Grubu – pokušava urazumiti, podsjećajući ga da ne napušta onu koja ga voli zbog one koju nikad neće imati (»Komu mlado čeljade ostavljaš? Pundurilja ti slatka; neka, na’ ćeš po pustoj gori tko ti će večeru povidat i tko te će od buha opuđat!«, I, 6), a Grubi savjetuje da se okani trčanja za Dragićem i posveti se sebi: »Luda ti si i ti toliko se brižit! Ja bih tjerala po gori vjetrovuše«, IV, 4). Budući da je sigurna u Radojevu ljubav, dopušta si iskušavati ga, pokazujući tako žensku superiornost: »Isto mi ga je drago gledat gdje mu se srce trese« (III, 2). Savjetuje djevojkama da nikad otprve ne pristanu na muškarčevo udvaranje, nego da se najprije izmotavaju dvosmislenim odgovorima, ne bi li ga tako jače vezale uz sebe (III, 2). S Radojem izmjenjuje replike u osmeračkim stihovima folklornoga podrijetla, prilagođavajući pjesmu »Hrabar mladi kupus sadi« svojoj situaciji (IV, 3). U četvrtom prizoru četvrtoga čina održi monolog o ženskoj poniženosti i muškarcima koji ne bi mogli preživjeti bez žena, žaleći za vremenima kad su amazonke vladale svijetom. Zbog te apologije, Mionin lik je često opisivan kao protofeministički. Premda tobože izmiče Radoju, izjavi kako se ne bi udala ni da joj daju (možda: sve blago svijeta), našto Radoje reagira ultimativno: »Ako ćeš plakat, plači; ako li ć se veselit, Radoje je tvoj« (IV, 4), a ona priznaje da ga voli: »Brižan, Radoje, onjezijem slatkijem riječmi me veže, lisico!« (IV, 4), opravdavajući se argumentom da će udati za njega tek kad joj to majka odobri. Skrivena svjedoči kako Vukosava i Staniša pronalaze Grubu i Dragića te ih razdvajaju, koju situaciju sažima poslovicom: »Zato se reče: ’Što imam, ne marim; što ne imam, žudim; a pritio lonac, ne okusivši, zasića, a mledan, i jedući, glad budi’« (V, 3). Lukavo će pristati na Radojeva udvaranja, neizravno mu poručujući da će biti njegova (»Što maja reče, nijesam li ti rekla?«, V, 3), a zatim se pozdraviti s pirnicima, uz dvosmislenu, možda erotsku aluziju: »Ostaj zbogom tko piruje, a mi ovamo imamo posao« (V, 3).