MEŠTROVIĆ, IVAN

MEŠTROVIĆ, IVAN, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje, 15. VIII. 1883 – South Bend, SAD, 16. I. 1962).

Kiparstvo učio u klesarskoj radionici u Splitu, zatim u Beču na Akademiji likovnih umjetnosti (1901–06). Nakon I. svj. rata, po povratku iz emigracije, započelo je plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada u domovini, kada je snažno utjecao na suvremenike (začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić). God. 1923–42. bio je rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1947. u SAD-u prof. kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu. Vlastiti je kiparski izraz pronašao u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela. Oblikovao je u bronci, mramoru i drvu. Isprva pod stranim estetskim utjecajima, osobito Rodina i bečke secesije, oblikovao djela simboličke tematike (Zdenac života, 1905) i stiliziranu epsku monumentalnu plastiku oživljavajući nacionalni mit (Kosovski ciklus, 1908–10). Prije I. svj. rata posvetio se drvenim reljefima s biblijskim motivima, izražavajući sve više emotivna stanja, a nakon završetka rata u vedrijim je tonovima oblikovao ženske figure s glazbalom. U razdoblju 1920-ih i 1930-ih izveo je velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza (Grgur Ninski, Split; Indijanci, Chicago). Nakon 1945. bio je zaokupljen biblijskim temama i portretima. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Moja majka, 1909) i graditeljsko-kiparski spomenici snažne plastične vrijednosti (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; obiteljska palača, danas Galerija Ivana Meštrovića u Splitu, 1931–39). Slikao je u ulju, pisao eseje, memoare i pripovijetke.

U Dubrovniku se nalaze dvije Meštrovićeve skulpture M. Držića: gipsana patinirana skica postavljena u atriju Kazališta Marina Držića i brončani odljev skulpture, visoke 180 cm, koja prikazuje pisca u sjedećem položaju s pisaljkom u ruci. God. 1957. organizacijski odbor Dubrovačkih ljetnih igara zamolio je Meštrovića da osmisli spomenik Držiću. Spomenik se namjeravalo otkriti 1958. prigodom proslave 450. obljetnice rođenja pisca i postaviti na mjesto gdje se danas nalazi. Došlo je do poteškoća, kako navodi Vinko Nikolić u emigrantskoj Hrvatskoj reviji, »jer Meštrović je Držića prikazao kao svećenika, pa bi stoga ’priređivači’ proslave ovaj spomenik htjeli ’sakriti’ (postaviti ga u dvorište Kneževa dvora), čemu se umjetnik, naravno, protivi« (Neumrli nasmijač, 1958). Postavljanje spomenika Držiću ponovno je razmatrano 1966. povodom priprema za proslavu 400. obljetnice Držićeve smrti, kada je spomenuta skica predstavljena javnosti uz skicu Antuna Augustinčića. God. 1967. Meštrovićev je spomenik dalo odliti Društvo prijatelja dubrovačkih starina i konačno je otkriven u atriju Umjetničke galerije. Sporazumom Izvršnog odbora SIZ-a za kulturu u vanjski je prostor skulptura prvi put postavljena 1979. na Trg trubadura (kada je preimenovan u Trg Marina Držića). Prigodom Središnje međunarodne konferencije u povodu 500. obljetnice rođenja M. Držića 2008, a na prijedlog Državnog odbora za proslavu, premješten je pokraj Kneževa dvora.