MEDICINA

MEDICINA. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva antička je medicina preživjela u samostanima, koji ne samo što su pružali liječničku pomoć u infirmarijima nego su i čuvali knjiško medicinsko antičko znanje.

Puštanje krvi, srednjovjekovna minijatura

Slaba, no ipak neprekinuta nit s ant. svijetom ojačana je kontaktom s Arapima u juž. Europi u XI. st. kada su na latinski prevedena arapska med. djela te arap. prijevodi klasičnih grč. tekstova. Prijevodi Hipokratovih, Galenovih te djela arap. autora Hunayna (Johannitiusa) su pod nazivom Articella ili Ars Medicinae postali, uz Avicenin Kanon, autoritativnim temeljem med. naobrazbe i prakse sve do ranoga novoga vijeka. Na novim sveučilištima – u Parizu (osnovano 1110), Bologni (1158), Oxfordu (1167) i Montpellieru (1167) – liječnici su se obrazovali na studiju koji je trajao sedam, pa i deset godina. Kao vodeći med. fakultet sr. vijeka ubrzo se nametnuo onaj u Padovi, osnovan 1222. Medicina, zasnovana na hipokratsko-galenskom sustavu, objašnjavala je zdravlje kao ravnotežu četiriju osnovnih tjelesnih tekućina: krvi, sluzi, crne i žute žuči; nedostatak ili suvišak bilo koje od njih izazivao je bolest. Ljudsko se tijelo razumijevalo kao otvoren sustav u neprekidnoj komunikaciji sa svijetom koji ga okružuje, od neposredne okoline do nebeskih tijela. Dijagnostičke su metode stoga uključivale razgovor o tijeku bolesti i navikama pacijenta, kliničke metode poput inspekcije urina i palpiranje pulsa, ali i izradu astrološke karte. Osnovna je svrha liječenja bila uravnotežiti tjelesne tekućine unosom tvari u tijelo, lijekova i hrane, ili pak poticanjem izlučivanja sredstvima za čišćenje ili puštanjem krvi. Nakupljanje jedne od četiriju tekućina utjecalo je i na temperament pa su antički, a potom i srednjovj. autori dijelili ljude na sangvinike, flegmatike, melankolike i kolerike. Srednjovjekovna i ranonovovjekovna med. teorija pridavala je konstitucionalnim čimbenicima središnju važnost ne samo u pogledu etiologije i dijagnostike individualnih bolesti nego i podložnosti epidemijama poput kuge. Izbijanje epidemija objašnjavalo se na različite načine: dok su pojedini laici, uključujući i dubr. trgovce-aristokrate, govorili o izravnoj zarazi (contagio), liječnici su ih većinom objašnjavali mijazmama, odn. kužnim atmosferskim isparavanjima koja su se širila iz stajaćih voda, mrtvih ljudskih ili životinjskih tijela ili daha oboljelih. Stoga su načini liječenja uključivali jačanje tijela (primjerice, redovitim pijenjem umjerenih doza vina) te mirisanje aromatičnih trava i cvijeća. Za mnoge koji su vjerovali da su epidemije Božja kazna ili Božja odluka jedini način obrane bile su molitve, post te procesije u počast svetaca zaštitnika, posebice sv. Roka i sv. Sebastijana. Na prijelazu u XIII. st. u Bologni – a potom i u Padovi (1341), Montpellieru (1376) i Beču (1404) – počela su se, prvi put nakon antičke aleksandrijske škole, secirati ljudska tijela. Ta se praksa razvila u kult. kontekstu gdje je otvaranje ljudskoga tijela radi balzamiranja ili potrage za znakovima svetosti bio dio uobičajenoga – u određenim društv. slojevima – posmrtnoga rituala.

Prikaz Eskulapa na kapitelu Kneževa dvora

Gotovo od početka postojalo je više vrsta sekcija, ponajprije forenzičke i anatomske. Prvima se otkrivao uzrok smrti, a drugima demonstrirala građa ljudskoga tijela publici u kojoj su se nalazili ne samo liječnici i studenti medicine nego i drugi obrazovani ljudi. Ne zbog vjerske zabrane – Crkva se, unatoč uvriježenom mišljenju, anatomiji nikada nije protivila – nego zbog izlaganja gologa tijela pred relativno brojnom publikom, secirala su se gotovo isključivo tijela osuđenika na smrt. Njih je bilo malo i nisu uvijek bila dostupna tako da su do XVI. st. anatomske sekcije bile rijetke; studenti medicine često su završili školovanje a da nisu pribivali ni jednoj. No od XVI. st. sekcija je počela zauzimati sve važnije mjesto u med. naobrazbi i istraživanju. Umjesto neravnoteže tjelesnih tekućina, bolest je sve više bivala konceptualizirana, prvo kao poremećaj napetosti vlakna kao gradivne jedinice tkiva, a potom kao lokalizirano strukturalno oštećenje organa, tkiva i organskih sustava. Prijelaz iz humoralnog u patološko-anatomski (poslije fiziološki i mikrobiološki) sustav razmišljanja o bolesti i liječenju završio je u med. teoriji tek oko 1800, a u terapeutici tek u drugoj pol. XIX. st.

Ljekarna u samostanu Male braće

Za cijelog razdoblja samostalnosti Dubrovnik nije osnovao sveučilište, plašeći se, kao i Venecija, razornoga polit. utjecaja buntovnih studenata. No dok je Venecija imala Padovu – vodeći europski med. fakultet srednjega i ranoga novoga vijeka – Dubrovnik je morao dovoditi stručnjake, mahom iz Italije, koji su nerijetko odlazili iz grada nakon nekoliko godina. Stoga su med. inovacije na dubr. tlu bile rijetke. Najstariji med. autor hrv. podrijetla Dominko Dubrovčanin (Dominicus de Ragusa, 1365–1427) stekao je med. naobrazbu, a potom i predavao astrologiju, filozofiju, teorijsku i praktičnu medicinu prvo u Bologni, a potkraj života u Sieni. Više od dvjesto godina poslije, Đuro Armeno Baglivi (1668–1707) bio je jedan od vodećih jatromehaničara ili jatrofizičara (smjer u znanosti koji je na temelju spoznaja onodobne mehanike konceptualizirao ljudsko tijelo kao stroj). I on je otišao iz Dubrovnika rano, kao četrnaestogodišnjak i cijelu karijeru proveo u tal. gradovima, posebice Rimu. No svakodnevna je liječnička praksa u Dubrovniku odgovarala onodobnim talijanskim, odn. južnoeuropskim standardima, što se vidi iz zapisa Donata de Mutiisa (Donat Muzi) i Amatusa Lusitanusa. Osim fizika i kirurga, u gradu su poslovali i ljekarnici (speciarius). Termin speciarius je od XIII. st. označavao osobu koja je pripravljala i prodavala lijekove te s vremenom sve više istiskivao stariji naziv aromatarius, koji je potkraj sr. vijeka označavao trgovce začinima, mirisima, biljem i lijekovima. M. Držić u Skupu spominje špičara Justina od kojega žene kupuju »rusatu vodicu« (III, 1). U Dubrovniku i danas posluje prva eur. ljekarna, u samostanu Male braće, otvorena 1317. U početku je bila isključivo pod nadzorom samostana, no poslije je postala javnom ustanovom. U gradu je najkasnije od XV. st. postojala i ljekarna grad. hospitala. U početku smještena u zgradi hospitala, nakon njegova premještaja i preimenovanja u Domus Christi 1540. ljekarna se preselila na prometniju Placu (Stradun), no zadržala je ulogu nabave lijekova za hospital i siromahe. Tu je ljekarnu vodio komunalni službenik. Puk, a posebice seosko stanovništvo, rijetko je dolazio u doticaj s fizicima, kirurzima i ljekarnicima. Liječili su ih skupljači bilja, vidari, namještači kostiju, primalje i drugi nar. liječnici, čiji je djelokrug premašivao okvir bolesti i ulazi u životnu svakodnevicu. Držićeva Jeđupka u komediji Tripče de Utolče liječi od kile, no i od ljubavnih problema: »Ja hoću se opet vrnuti ka stanu, da vazmem korijenja; budem tebe naučiti, da znaš tvoja domaća kudi gre, kamo gre, koje posle posluje. Drugoga korijenja hoću ti dat, da ti zaboravi svakoga, tebe samoga da ljubi i da š njom miran život životuješ« (III, 1). Svjetovno liječenje teško se može odijeliti od različitih vjerskih praksi poput zavjeta svecima, procesija, votivnoga darivanja, molitvi, posjeta svetištima. Predmeti poput metalnih zavjetnih darova u obliku oboljeloga dijela tijela – koji se i danas mogu naći u dubr. crkvama, samostanima, muzejima i zlatarnicama – svjedoče o vezi između liječenja tijela i vjere. (→ HOSPITAL; LIJEČNIŠTVO)