MEDICI, FRANCESCO

MEDICI, FRANCESCO, veliki vojvoda Toskane (Firenca, 25. III. 1541 – Firenca, 20. X. 1587).

Najstariji sin firentinskoga vojvode Cosima I. Medicija i Leonor (Eleonore) de Toledo. Iako je od malih nogu bio odgajan za vladara, sudeći po korespondenciji između njega i Cosima iz ranih 1560-ih, vojvoda je ozbiljno sumnjao u njegovu polit. sposobnost jer ga je više puta prozivao zbog ponašanja nedolična statusu. Ipak, nakon što se ujesen 1563. Francesco vratio s duljega boravka na dvoru španj. kralja Filipa II., Cosimo je povukao iznenađujući potez. U svibnju 1564. imenovao je Francesca regentom i prepustio mu većinu drž. poslova. Vjerojatno je najvažniji motiv za tu odluku bila želja da olakša zaključivanje prestižnoga braka između Francesca i Ivane Austrijske, sestre habsburškoga cara Maksimilijana II. Taj je brak, koji je bitno podignuo međunar. ugled medičejske dinastije, nakon raskošnih ceremonija sklopljen u prosincu 1565. Iako se povukao iz svakodnevnog obnašanja vlasti, Cosimo je zadržao vrhovni nadzor nad firentinskom politikom, titulu vojvode i pravo imenovanja ključnih dužnosnika. Stoga je u trenutku kad se M. Držić obratio firentinskim vlastima, medičejski dvor bio u znaku prilično nelagodnog dvovlašća između Francesca i Cosima, u kojem je konačna riječ ipak bila Cosimova. Na početku 1566. venecijanski je ambasador Lorenzo Priuli zabilježio da je Francesco »malen stasom, mršav, taman u licu i melankolična izraza« te da je zaokupljen »ljubavlju prema ženama«, očito aludirajući na njegovu sve skandalozniju vezu s mlet. plemkinjom Biancom Cappello. Sažimljući ono što je već tada bio opći dojam, Priuli je dodao da se Francesco baš ne ističe »vrlinom«, da je »spor i neodlučan« te da mu je otac predao vlast u nadi da će ga svakodnevno obavljanje poslova učiniti »umješnim vladarom«. Francescov nedostatak polit. ambicije ilustrira epizoda kad su mu polj. izaslanici nudili krunu svoje zemlje, a on im je odgovorio da je zadovoljan državom koju već posjeduje i da nikad nije pomišljao da poduzme »veće stvari«.

Koliko je danas poznato, Držić je Francescu uputio dva pisma (23. VII. i 28. VIII. 1566). Malo se zna o Francescovu stajalištu prema Držićevu prijedlogu, i to iz posrednih izvora. Naime, 16. VII. 1566. Bartolomeo Concino pisao je Cosimu: »Pročitao sam dubrovački prijedlog knezu, mome gospodinu, kojem se čini vjetrenjača s mnogo vatre a malo ploda ili koristi«. Stoga se čini da je Francesco Držićev prijedlog smatrao velikim riječima bez pokrića ili, shvati li se metafora malo drukčije, riskantnim pothvatom koji obećava malenu dobit. Unatoč Francescovim rezervama, Concino je Držiću na sastanku, održanom u drugoj polovici srpnja, prepričanom u pismu od 27. VII., priopćio dvije važne činjenice vezane uz firentinskog prijestolonasljednika: prvo, da je Cosimo Francescu prepustio Držićev slučaj; drugo, da bi se Držić trebao s njim sastati. Nije jasno zašto se, nakon očito negativna dojma, Francesco trebao sresti s Držićem; objašnjenje se možda krije u tome što je to Concino Držiću naredio u Cosimovo ime. Vjerojatno je Cosimo inzistirao da se Držić sasluša s obzirom na specifičnu vojno-polit. situaciju na Mediteranu u ljeto 1566. Nije poznato je li audijencija kod Francesca uopće održana. Iz posljednjega pisma od 28. VIII. 1566, o Držićevim kontaktima s Medicima moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno – sve do kraja kolovoza nije dobio konačan odgovor pa je, umoran od čekanja i u strahu za vlastiti život, odlučio napustiti Firencu.