MAROEVIĆ, TONKO
MAROEVIĆ, TONKO, hrvatski pjesnik, povjesničar umjetnosti, prevoditelj (Split, 22. X. 1941).
Diplomirao 1963. komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas. Od 1970. zaposlen u Institutu za povijest umjetnosti. Redoviti je član HAZU od 2002. Prevodi poeziju i prozu (Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Raymond Queneau, Alfred Jarry, Jorge Luis Borges, Grytzko Mascioni i dr.). Priredio antologiju katalonskoga (Bikova koža, 1982) i hrv. pjesništva (Uskličnici, 1996). Objavio je pjesničke zbirke Primjeri (1965), Slijepo oko (1969), Motiv Genoveve (1986), Trag roga ne bez vraga (1987), Sonetna struka (1992), Četvororučno (1992), Black & Light (1995) i Posvetoljubivo (2004). Bavi se hrvatskom renesansnom književnošću (Dike ter hvaljenja, 1986), tal. piscima (Zrcalo adrijansko, 1989), suvremenim hrv. pjesništvom (Klik!: trenutačni snimci hrvatskoga pjesništva /1988–1998/, 1998). Komentare o društv. događajima 1990-ih objavio je u knjizi Pohvala pokudi (1998). Pisao je o Petru Hektoroviću (Hektorovićeva »bašćina«, Kolo, 1968, 6) i Marinu Gazaroviću (Dragocjeni ulomak Gazarovićeve »Ljubice«, Croatica, 1987, 26–27–28), a na temelju epa Marka Marulića napisao adaptaciju (Mogućnosti, 1984, 12) i libreto Judita (Kolo, 2000, 1)
God. 1983. objavio je dramu Dundo Marojević ili Otac u Rimu (groteskni razgovori), u kojoj se pojavljuju likovi Jurka zvanog Dundo, njegove žene Perine, slikara Bogdana, don Marina, Rimljanke Laure i Maroja, Jurkova sina. Intertekstualni odnos s Dundom Marojem uspostavljen je ponajprije autoironičnim naslovom (poigravanje s homologijom vlastitog prezimena i imena naslovnoga lika Držićeve komedije), imenima likova, a zatim i reminiscencijama na poznatija mjesta iz Dunda: »Ima li šta nova u Zagrebu«, podsjeća na Pometovo pitanje upućeno Maziji: »Što je novo iz Grada?« (IV, 7), poziv negromanta Dugoga Nosa »Stav’te pamet na komediju!« pretvoren je u »Stavi pamet na disertaciju«, Pometov lament iz prvoga prizora drugoga čina da »nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: ’Ne valja ništa, iždeni!’, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju« sveden je na reminiscencije: »Hm, nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike. (…) Ma nije ga bit ni poet… nije ga bit mužik…«. Naizgled potpuno odstupajući od Držićeve komedije, razradio je slične motive: odnos otac – sin, lutalaštvo, otuđenost i nostalgija za zavičajem, privlačnost tal. prijestolnice, tuđinsko podcjenjivanje.
